Osvajanjem Sandžaka 1912 godine, crnogorska vlast uvodi svoju upravu, pa bjelopoljsku oblast dijeli na tri kapetanije:

1.- Šahovićku sa sjedištem u Šahovićima
2.- Bjelopoljsku sa sjedištem u Bijelom polju
3.- Brodarevsku sa sjedištem u Brodarevu

Šahovićka kapetanija se sastojala iz 4 opštine. U svim opštinama, izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovništvo je bilo Bošnjačke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih okupacionih vlasti, posrbljeni Crnogorci su neprekidno tražili povoda da se obračunaju sa tamošnjim Bošnjacima, stanovnicima tih opština.

O genocidu u Šahovićima i Pavinom Polju skoro da niko nije smjeo da spomene, a kamoli da napiše ili objavi, u vrijeme SFRJ, ovaj zločin se krio i zataškavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju ništa. Izuzetak čini pokojni Milovan Đilas koji je u svojoj knjizi "Bespravna zemlja", prvi opisao Šahovićki pokolj. O tome da ovaj pokolj nije bio spontani čin krvne osvete, kako su ga srpska i crnogorska štampa opisivale, već temeljito pripreman zločin, govore mnoge činjenice.

Prije nego što je počeo napad na Šahoviće i Pavino Polje (Vraneš), izvršena je opsežna priprema u organizacijskom smislu. U prilog tome govore i mnoga dešavanja vezana za događaj. Pouzdano se zna da je bilo organizovano oko 2 000 posrbljenih i dobro naoružanih Crnogoraca iz Polja kolašinskih, Kolašina i drugih mjesta, a na čijem čelu su bili ugledni crnogorski funkcioneri kao: Nikola Đilas - penzionisani žandarmerijski major, Sekula Bošković - rezervni major, Dimitrije Redžić - rezervni major i još neki drugi prvaci na čelu podivljalih crnogorskih plemena. Podrška im je data od bjelopoljskog poglavara Lazara Bogićevića, Milana Terića šefa finansijske uprave u B. Polju. Zatražena su policijska pojačanja, koja su odmah stigla iz Pljevalja, Berana, Peći, a iz Pljevalja je bila pristigla čak i vojska.

UBISTVO BOSKA BOSKOVICA-POVOD ZA GENOCID ???

Boško Bošković, crnogorski oficir, bio je skoro nepismen čovjek, ali je kao vatreni pristalica ujedinjenja i prijatelj Svetozara Pribičevića, Predsjednika demokratske stanke, dogurao do Načelnika Kolašinskog okruga. On je bio sin poznatog crnogorskog četovođe Lazara Boškovića. Kao žestoka posrbica svojim okrutnim ponašanjem zamjerio se Crnogorcima u gušenju pobune u Rovcima. Ova pobuna ugušena je u krvi, a desetine porodica Bulatovića otjerano u zatvore i poubijano. Uništeno je skoro čitavo pleme Bulatovića. Bošković se kao eksponent srpske vlasti u Crnoj Gori sa protivnicima izrežiranog prisjedinjenja Crne Gore Srbiji veoma isticao. Bio je izuzetno aktivan u svrgavanju Kralja Nikole sa vlasti i njegovog denunciranja.

Bošković je poginuo 07 novembra 1924 godine, na putu od Mojkovca prema Šahovićima u mjestu Obod kod Cera. Danas svi koji su iz tog kraja znaju, da su Boška ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. Njih je angažovao Boškovićev glavni politički rival i lični protivnik Dimitrije Bulatović učitelj iz Rovaca. Glavna namjera ovog učitelj je bila da mu se osveti radi pogibije svojih rođaka Bulatovića iz Rovaca za koju je Bošković bio odgovoran.

On je dogovorio sa svojim rođacima likvidaciju Boška. S'obzirom da su znali da Bošković mora preći preko Potrka, postavili su mu zasjedu u mjestu Cer. Boško se tu pojavio u pratnji svog bližnjeg rođaka Milete Boškovića, komite otvaraju vatru, Boška ubijaju dok se Mileta spasio ranjen.

Nakon što je ubijen 07-og novembra, vlasti naređuju Bošnjacima da predaju oružje. Ne sluteći ništa, nemajući veze sa ovom pogibijom, oni predaju oružje. Toga istog dana po odlasku vlasnika, naoružanje se dijeli pravoslavnim Crnogorcima.
Boškovićeva sahrana je obavljena 09-og novembra, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, tako da se ne pamti veća sahrana na tome kraju ikom priređena. Držani su vatreni govori, za ubistvo bez ikakvog dokaza ili naznake optuženi lokalni muslimani i Jusuf Mehonjić. Govornici su pozivali na osvetu, a Načelnik kolašinskog okruga pozvao prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boškovu smrt.
Raspaljena masa odmah je pošla u napad na Bošnjake Šehovića i Vraneša. Ovaj iznenađeni i podmukli napad izvršen je 9 i 10-tog novembra 1924 godine. Tako su posrbljeni Crnogorci, nakon Boškove sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na vraneške Bošnjake. Napad je izvršen pred noć i tokom noći tako da je stradao veliki broj stanovništva. Podaci se kreću između 700 i 800 ubijenih. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji način.

U izvještaju - Predstavci Kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovići i Pavino Polje - piše sljedeće:

"Nekim su ( kao Ibru Hasoviću-starcu od 80 godina ) još živom meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su ( kao Zeću Hadžoviću ) živima jezik čupali, neke su ( kao Naja Hodžića beba ) ni u majčinom krilu nijesu štedjeli, neke (kao Šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića) na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom nožem poklali, Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti kad je ovaj to odbio, odveliga i kao metu gađali iz puške. Živim čudom je ranjen preživeo, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svedoka kako bi pričao o snazi, pravde i zakonitosti u našoj državi".

U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde", Milovan je Đilas je takođe opisao ovaj pokolj u kome je kao vođa raspojasanih krvoloka bio i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kako se sve to dešavalo, kao i neke detalje tokom samog genocida.

Đilas piše: "Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918 godine, bila je prema ovome dječija igra..."

Dalje nastavlja sjećanje svog oca krvopije: " Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prereza im žile na nogama. tako se radi volovima, nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dižu, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca pronalazili komade šećera natopljene krvlju koje su kasnije jeli. Djeca su bila otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklata ... Muslimanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su grupu ljudi za plast i zapalili. Neki su kasnije pričali da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo, jer, čak, ni pseto neće turskog mesa.
Ako čovjek hladno pomisli, može da izgleda da nije ni bitno na koji način ljudi budu ubijani, i šta se poslije toga događa sa njihovim tijelima. Ali nije tako. Upravo činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.
U ovoj zemlji ubistvo nije ništa zastrašujuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome, pobudili su otpor i jednodušnu osudu iako se kod žrtava radilo o muslimanima ... Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka"- piše Milovan Đilas u svojoj knjizi.

Šahovićka kapetanija bila je odmah iza Bjelopoljske. U njoj je bilo 576 pravoslavnih i 1 580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26,8 a Bošnjaka 73,2 danas tamo nema više ni jednog Bošnjaka. Poslije genocida koji je zadesio cijelu šahovićku kapetaniju, preživjeli Bošnjaci su se iselili odlazeći duboko u Sandžak, za Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci na tuđoj okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obje džamije, prekrstili naziv mjesta Šahoviće u Tomaševo dajući mu ime po ratnom drugu Rifata Burdževića - Trša. Kojeg li samo bestidnog postupka.


Napisao:Osman Destanović