Autor Arnel Šarić - Sharan Utorak, 08 Prosinac 2009 15:10 Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne

Trenutno ne mogu drugačije nego da ovaj tekst napišem u prvom licu, da pišem o onome šta meni Radio 202 predstavlja i simbolizira.
Da neupućene uputim u priču – nakon 38 godina rada, Radio 202 od 1.1.2010. godine prestaje emitovanje programa na frekvenciji 93,1 fm. Gašenje Radija će se desiti u 14.30 minuta, u tačno vrijeme kad se program i počeo emitovati 1.7.1971. godine. Više o razlozima gašenja možete pročitati u službenom press saopštenju na stranici Radija 202 koja se nalazi na adresi www.radio202.ba
Tortura Adija Sarajlića
U decembru 2003. godine ušao sam u prostorije Radija 202 koje su tad bile izmještene na drugi sprat Sivog doma i tu sam na nagovor prijatelja, tadašnjeg ton-majstora Harisa Kurspahića sjeo za mikrofon i drhtavim glasom jedva najavio blok pjesama Ramba Amadeusa i Red Hot Chilli Peppersa. Bilo me stid vlastitog glasa, trema je bila neizmjerna. Imao sam sedamnaest godina i bio sam učenik Treće gimnazije.
Popravkom režije na Radiju 202, Radio se seli u prizemlje i tu upoznajem Adija Sarajlića, odgovornog krivca za dizanje dvjestodvojke na noge. Skontah da tu ima i dosta ljudi koje znam iz nekih underground muzičkih krugova grada, ljudi sa kojima sam se družio i sa kojima se i sad aktivno družim, pa odlučih ostati na Radiju 202 malo duže. Malo duže se pretvori u šest godina.
U početku sam vodio emisiju „Nova Era“, bez imalo radijskog iskustva, naučio rukovati miksetom uz pomoć kolega tonaca, puštao metal i pričao apsolutno nepovezano u program. U to vrijeme radio je funkcionisao sa dva kompjutera za montažu priloga i par volontera koji su radili za nešto što bi ja danas nazvao san. Genijalna vremena, spavalo se na jednom kauču i dva jogija, igrale su se igrice u LAN-u i skidala muzika koja bi se kasnije preslušavala i emitovala u programu. Danima nismo išli kući, jeli smo jeftine sendviče u restoranu, prali zube u WC-u, kući odlazili samo da se presvučemo. I danas se radi sa istim žarom...
I prolazili smo torture od strane Adija Sarajlića. On nije bio čovjek koji bi pustio da se ljudi samo zafrkavaju okolo, bez obzira koliko atmosfera bila opuštena. Negdje 2005. godine, godinu dana nakon osnivanja i pokretanja moje emisije Izvan Svake Kontrole Adi mi je pružio mogućnost da radim jutarnji program na Radiju, moj prvi ozbiljan radijski i novinarski projekt. Prihvatio sam ja, ali tijelo nije. Redovno sam kasnio, a Adi je redovno kažnjavao moje kašnjenje na neki način i to vrlo efikasno – jedan dan me natjerao da čitam bajke u eter. Mislio sam da ću umrijeti od stida. Nevjerovatno koliko je taj čovjek vjerovao i vjeruje u sve nas.
Radio je bajka, znao je reći i nikada nisam više nego danas dijelio njegovo mišljenje.
Ovo gore napisano je samo moj primjer. Godinama su dolazili ljudi, odlazili, godinama se izučavao novi kadar, više od šest stotina ljudi u zadnjih šest godina. Imena postoje, crno na bijelo. Sve mahom studenti, zaljubljenici u muziku različitih žanrova, muzičari. Ako me danas neko nazove novinarom, budite sigurni da me novinarstvu nije naučio Fakultet političkih nauka, već striktno i jedino Radio 202. Ovdje se stvorila jedna nevjerovatna sila ljudi koja nije htjela da uleti u mašinu dosadnog sarajevskog letanja sa kafe na kafu, mašine koja lansira apatiju na sve strane. Bili smo (i jesmo!) mladi, neobuzdani i nezaustavljivi. Iskreno, imao je Radio 202 i uspona i padova, nekad smo bili najbolji, nekad loši, ali smo bili to što jesmo i nikada se nismo prodali i predali.
Nikad završena priča
Grdno se varaju ljudi koji misle da priča završava 1.1.2010. godine. Ja iskreno čekam da iscrpim sve moguće šanse da vratimo Radio. Mora se saznati ko je donio odluku, tačna osoba koja je potpisala kapitulaciju 202 bez da razmisli šta ovaj Radio predstavlja za Grad Sarajevo, normalnu Bosnu i Hercegovinu, muzičku scenu i mlade. Onda djelovati kako zakon i logika nalažu.
Na socijalnoj mreži „Facebook“ vijest o gašenju radija odjeknula je kao bomba. Osnovano je više grupa za podršku od kojih je jedna u manje od šest sati skupila više od 1200 članova. Dakle, želja za nastavkom rada postoji, sad treba ujediniti volju pojedinaca i grupa da izađu na ulice i pređu na direktne i konkretne akcije koje će biti definisane u narednih par dana. Dosta ljudi mi govori – nemoj se sekirati, ali činjenica je da smo zemlja zombija i da je nemoguće ponoviti historijski slučaj Radija 101 kad je zagrebačke ulice preplavilo 100.000 ljudi koji su protestovali protiv gašenja Radija 101. Ali ja sam nepopravljivi optimista koji smatra da se promjene mogu i moraju desiti, što bi rekao Zack De La Rochawhat better place than here, what better time than now?
Sjetite se protesta GRAS-a – mi smo bili prvi na tim protestima, naši reporteri su bukvalno spavali sa radnicima. Sjetite se protesta poljoprivrednika (nećemo sad ulaziti u to u kakvu se šprdanciju to pretvorilo) – naši novinari su digli šator ispred ZZI-ja i noćili sa protestantima. Pada li vam napamet mučko i odvratno ubistvo Denisa Mrnjavca – sjetite se ko je prvi pokrenuo potpisivanje peticija i podigao glas za gradnju zatvora za maloljetne delikvente. Ne smije se zaboraviti da su uposlenici Radija 202, mahom studenti, urednici emisija u noćnim satima na 93,1 organizovali više hiljada koncerata i partyija, radili radijske prijenose koncerata kad je to bilo nemoguće za mnoge, izdali dva CD izdanja od kojih je jedan „Demo 202“, kompilacija demo scene Sarajeva, a drugi „Stay Tuned“, split izdanje domaćih i francuskih DJ-ejeva?
Na 202 sam upoznao najbolje prijatelje, svoju prvu pravu ljubav (mislim na emotivnu vezu između muškarca i žene u ovom slučaju), dernečio, učio zanat, čak oformio i dva benda sa kojima sam prešao Evropu uzduž i poprijeko...ne bi volio da zvučim sebično i da pomislite da Radio 202 želim spasiti samo zbog sebe i dobrih vremena, jer Radio 202 sam ja koliko i nisam, Radio 202 je iznad nas zaposlenih trenutno i iznad svih koji su bili u doticaju sa njim u jednom periodu svog života. Mislim da ne postoji osoba koja vam neće sa osmijehom pričati o periodu provedenom na dvjestodvojci. Gubitkom Radija gube SVI – studenti, penzioneri, radnička klasa, građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a dobijaju samo političari i plivači u mutnom koji će gašenjem dvjestodvojke uspjeti da ubiju još jedan glas istine.
Radio 202 će nastaviti u ovom ili nekom budućem, evoluiranom obliku. Ljudi koji rade na Radiju i oni koji nas vole pa čak i oni koji nas ne mogu zamisliti slobodne i neovisne kakvi smo dosad bili, daju nam dovoljno snage da vjerujemo u bolje sutra.
U svojoj matičnoj zgradi često smo bili zadnja rupa na svirali, što nama nije predstavljalo nikakav problem. Mi nismo svirali tu sviralu, već svoju vlastitu i ljudi su to cijenili. Dopustite mi da samo još jednom citiram muzičare: meni jedan od najdražih bendova, engleski Amebix je otpjevao u svojoj pjesmi „Darkest Hour“ sljedeće stihove: Some say our fate is sealed and help to tie the knot / Some say that this may be the lull before the storm / But there's one piece of nature everyone's forgot /And that's the darkest hour is always before the dawn!
Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne.
(zurnal.info)