BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Ergebnis 1 bis 8 von 8

Šta nam nisu dali učiti iz historije? - „Berlin pao, Odžak nije !!!

Erstellt von Koma, 28.05.2009, 22:42 Uhr · 7 Antworten · 3.424 Aufrufe

  1. #1
    Avatar von Koma

    Registriert seit
    01.01.2007
    Beiträge
    21.136

    Šta nam nisu dali učiti iz historije? - „Berlin pao, Odžak nije !!!









    Odžak 1945 - nakon 63 godine nešto više o zadnjoj, dugo prešućivanoj, bici Drugog svjetskog rata u Evropi Osmog maja 1945. godine njemačka vrhovna komanda na čelu sa admiralom Doenitzom, Hitlerovim nasljednikom, potpisala je bezuslovnu kapitulaciju na svim frontovima. Tog dana je završen Drugi svjetski rat u Evropi, a zvanični datum prestanka svih vojnih operacija bio je 9.maj, datum koji se obilježava u cijelom svijetu kao dan pobjede nad nacizmom i fašizmom.

    Kada je u bivšoj Jugoslaviji slavljena jubilarna tridesetogodišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom beogradski nedeljnik NIN je u brojevima od 1. juna i 8. juna 1975. godine objavio kraći feljton o dugo prešućivanoj bici kod Odžaka, kravoj bici koja je trajala od 16.aprile sve do 25. maja 1945, baš nekako simbolično sve do rođendanskog datuma kasnijeg predsjednika FNRJ, odnosno SFRJ. Dugo su komunističke vlasti krile, a komunistički historiografi "kao ljutu guju pod kamenom" zaobilazili taj prešućivani događaj sa kraja Drugog svjetskog rata, tačnije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa službenog mira u Europi. Komunistima je faktički trebalo tačno 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo koštala NOVJ, podatke koji su barem simbolički prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlučnost branitelja Odžaka, Hrvata i Muslimana koji su malte ne do zadnjeg branili taj ustaški Alkazar.
    U prvom dijelu spomenutog mini-feljtona pod naslovom "Poslednja bitka drugog svetskog rata u Evropi. Kako je sredinom 1945. godine uništen ustaški Alkazar u Bosni." objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako piše:
    "U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među kojima i Spaso Mićić, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Mićićeve pogibije zamijenio Omer Dedić. Ustaše su ovoj brigadi uništili celi jedan bataljon. Naše snage su od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno."
    Neko bi se mogao zapitati: "Kako je došlo do spomenute bitke kod Odžaka? "
    Evo, ovako je to bilo.
    Nakon oslobođanja Sarajeva 6.aprila 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se žurno povlačila prema Austriji.
    Izvršenju tog naređenja Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim snagama, niti su branitelji uopšte imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmišljalo iako su Odžak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama.
    Na veoma uskom prostoru između rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potočana, Posavske mahale koja je u narodu nazvanaVlaška Mala, Odžaka i Mrke Ade, našli su se manji dijelovi 12. ustaške divizije, određeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadžira) iz Kladnja, Zepča, Sivše, Gračanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije tačno utvrđeno šta je ponukalo branitelje Odžaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaša, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, tačnije zadnje velike bitke na evropskom tlu nakon oficijelnog završetka Drugog svjetskog rata sada se samo može nagađati.
    Na zapadnoj strani Odžačke opštine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su već bile upućene velike snage krajiških udarnih proletera s određenim ciljem primicanja Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku. S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici. Partizani su prije bitku kod Odžaka dobili veliku pomoć, jer su sve lokalne četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije stavile na raspolaganje "narodno-oslobodilačkoj" vojsci. Tako i ti, kao i prije mnogobrojni četnički "prebjezi", lijepo u zadnji čas preokrenuše kokardu u petokraku i postadoše partizani. Na Odžak su u istom stroju napredovali partizani i dojučerašnji zloglasni četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koljači koji su počinili teške zločine, ali kojim je kao Srbima sve što su počinili velikodušno oprošteno, kako je to uvijek bilo i ostalo kao uobičajeno.

  2. #2
    Avatar von Koma

    Registriert seit
    01.01.2007
    Beiträge
    21.136

    Glavni zapovjednik odbrane Odžaka bio je ustaški logornik Petar Rajkovac, tada star samo 26 godina, inače iz sela Bijele Bare kod Odžaka. Uz Rajkovca odbranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice. Pomoćnik Petra Rajkovca bio je Ivan Čaušić, ustaški tabornik iz Odžaka. Od ustaških časnika bili su tu i poznati Perković, Mrkanjić, Špiger i Špicer. Prema službenim komunističkim podacima, koji nemaju nikakvog materijalnog temelja niti argumentacije, navodno je Petar Rajkovac računao da može održati Odžak i okolinu sve do "povratka ustaških glavnih snaga", a te su se "snage" već u zoru 11.aprila 1945. godine počele u neredu povlačiti zajedno sa ogromnom masom civila prema Austriji. Večina je došla do Bleiburškog polja i Bleiburga, gdje su na prevaru razoružani od strane Engleza, a veoma mali dio uspio se je probiti dalje i razbježati po cijelom svijetu izbjegavši tako crnu sudbinu onih koji su vraćeni u Jugoslaviju.
    Položaje za odbranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski (opkoparski) stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice, minskih polja, te oko trideset armirano-betonskih trokatnih bunkera koji su između sebe bili povezani mrežama podzemnih tunela. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Prostor ispred rovova bio je gusto miniran i prekriven neprobojnim spletovima bodljikave žice. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane.
    Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške tačke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta odbrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano. U međuprostorima su iskopani veoma kvalitetni punoprofilni zakloni sa mitraljeskim gnijezdima. Prema partizanskim podacima u odbrani Odžaka i okolice učestvovalo je "strašnih" dvanaest hiljada ustaša, a prema pričanju rahmetli Ibrahima Pjanića nakon rata u Njemačkoj, u tom kraju nije bilo više od tri hiljade branitelja, dok su sve ostalo bili žene, djeca, starci, uglavnom sve muhadžiri izbjegli ispred partizana i rezervnih partizana, tačnije četnika. Ustaše su na raspolaganju imale dvije baterije lakih topova, devet minobacača i 162 mitraljeza.
    Centralno mjesto cijele odbrane bila je Vlaška Mala i zato je ovo selo bilo najbolje utvrđeno. Tu se na čelu ustaša nalazio njihov zapovjednik logornik Petar Rajkovac. Sve kuće zidane od tvrdog materijala, kao i seoska škola pretvoreni su u tvrde bunkere. Na glavnom seoskom raskršću u Vlaškoj Mali nalazio se trokatni armirano-betonski bunker čije su puškarnice dominirale svim pravcima spomenutog sela i okolice.
    Odbranom Odžaka, koji se nalazi desetak kilometara od Vlaške Male, zapovijedao je tabornik Ivan Čaušić. U Odžaku je bila posada od oko 750 ustaša sa trideset mitraljeza i tri minobacača. Odžak je takođe bio veoma dobro utvrđen, a kako partizani tvrde ustaše su navodno na džamijsku munaru montirali dva teška mitraljeza, a džamija im je istovremeno služila kao osmatračnica. Baš kao da niko od nas ne zna kolika su dva teška mitraljeza i koliki prostor zahtijevaju za municiju i posluživanje. Bilo je praktički nemoguče postaviti dva teška mitraljeza na šerefe Odžačke džamije. I to je samo jedna od nebrojenih partizansko-odgojnih bajki za malu djecu, baš u stilu notornih "Mirka i Slavka".
    U selu Mrka Ada zapovjednik je bio Ante Biličić sa oko 350 ustaša, koji su imali arsenal od 13 mitraljeza.
    U selu Balegovac zapovjednici su bili Pavelićevi vitezovi, pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić, a uz njih je u zapovjedništvu bio još i poznati ustaša iz Modriče Dragutin Varga. U Balegovcu je bilo oko 700 ustaša sa 17 mitraljeza i sa jednim teškim minobacačem.
    U selu Dubica (Gornja) zapovjednik je bio Matija Radić sa oko 400 ustaša, naoružanih sa 16 mitraljeza i dva topa.
    U selu Prud zapovjednik je bio Anton Mihalić na čelu grupe od oko 400 ustaša, 13 mitraljeza i jednim teškim minobacačem. I u selu Prud su izgrađeni trokatni armirano-betonski bunkeri, a položaji na ušću Bosne u Savu bili su specijalno dobro utvrđeni, načičkani bodljikavom žicom i minama.
    Manje ustaške grupe nalazile su se u Svilaji, Deviču, Zorici, Trnjaku, Neteki, Dobor-kuli, Jakešu, Pećniku, Srnavi, Potočanima, Prnjavoru, Krčevinama, Dugim njivama, Lipniku, Vrbovcu, Točku, Breziku i Rusoj Pustari.
    Tridesetog aprila Vrhovni štab NOVJ izdao je naređenje da se "po hitnom postupku očisti teren oko Odžaka i sam Odžak." Naredba je bila sasvim jasna i glasila je "Štab trećeg korpusa snosiće punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti od bandi i zavede puni mir i bezbednost. Isto tako odgovornost snose štabovi divizija i brigada, ako u izvršenju zadatka pokažu aljkavost...".

    U sastavu Trećeg korpusa bile su 27. divizija kojom je komandovao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je komandovao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je komandovao Đurađ Predojević.
    Odnos snaga u korist partizana bio je takav da je na jednog ustašu napadalo jedanaest partizana.
    Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Naređenje je bilo "Opkoli i odmah uništi!"
    Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, kako su se oni izražavali "očistiti teren i uništiti svu bandu", no u tome su se grdno prevarili. Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4.maj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu tačku pravog ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili kao lavovi, baš na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema.

  3. #3
    Avatar von Koma

    Registriert seit
    01.01.2007
    Beiträge
    21.136


    Odžak 1945 - nakon 64 godine nešto više o zadnjoj, dugo prešućivanoj, bici Drugog svjetskog rata u Evropi

    Kada je 4. maja svanulo partizani su krenuli ka Vlaškoj Mali i do prednjih linija odbrane spomenutog sela stigli su bez ikakvih problema. Šesnaesta partizanska brigada krenula je na selo Potočane i od Potočana se sa druge strane primakla Vlaškoj Mali. Tada su ustaše ne čekajući dalje partizansko napredovanje krenuli u jurišni protivnapad, te su obadvije partizanske brigade natjerali u pravo panično bjekstvo. Partizani su se u totalnom neredu i bježaniji, te uz strašne gubitke povukli do sela Lipa.
    Parizanima su tada odmah upućena snažna pojačanja i oni su uz teške gubitke nekako ponovo zauzeli Potočane. Po svemu je izgledalo da je partizanska pobjeda na vidiku.
    Osmog maja, kada se doznalo da je Njemačka bezuvjetno i definitivno kapitulirala, partizani su od veselja zapucali iz svih oružja slaveći prestanak rata. Mislili su da će se ustaše nakon tog saznanja odmah izvjesiti bijele zastave. No, strašno su se prevarili u svojoj procjeni. Ustaše su se tek tada definitvno odlučile na borbu do zadnje kapi krvi, odnosno do zadnjeg čovjeka.
    Kako je tadašnji komandant 14. brigade Stevo Kovačević javio štabu njegova je brigada samo za jedan dan, tačnije 8. maja utrošila preko 34.000 puščanih i mitraljeskih metaka. Kovačević je dalje u svojoj depeši dodao da u dosadašnjim bitkama nije bilo zarobljenih, te da su se ustaše borile do zadnjeg čovjeka, a sve su zarobljene partizane na licu mjesta strijeljali.
    Ujutro, 9.maja u pet sati počela je izuzetno snažna partizanska artiljerijska priprema. Topovi srednjih i teških kalibra, kao i preko 240 minobacača rigali su vatru po ustaškim položajima. Nakon više od dvosatnog djelovanja teške i lake artiljerije, partizani su krenuli na juriš. Ustaše su napustile prednje odbrambene linije i povukli se prema školi u centru Vlaške Male. Kada su očekivali ustašku predaju, partizani su bili potpuno iznenađeni ustaškim kontra-jurišem kojim su potjerali partizane čak preko kanala, pri čemu se veliki broj partizana utopio.
    U slijedećoj depeši štabu 53. divizije Stevo Kovačević piše "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Borbe su veoma jake. Poslije dvadeset sati neprekidne bitke zauzeli smo Svilaj, a sada se vodi žestoka bitka za Vlašku Malu, a ostala dva bataljona su pred Dubicom. Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu još videli. Svaki ustaša mora njepre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt." (citirano od riječi do riječi, NF).
    Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama odbrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i pravu paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu slijedećeg sadržaja: "Hitno nam pošaljite municiju. Nemamo više ni metka. A nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika..." (citirano od riječi do riječi, NF).
    Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju.
    Partizanima su stalno pristizali municija i pojačanja. Svakim su danom njihovi položaji bili sve jači, ali značanijeg pomaka nije bilo. Naime, prema partizanskim navodima i svjedočanstvima teren je pogodovao ustašama. Zemljište je bilo potpuno ravno, ustaše su se prije bitke pobrinuli da trava bude kompletno pokošena, a svo žbunje i manje drveće je na vrijeme posječeno i uklonjeno. Znači, moralo se ratovati na brisanom prostoru, a to partizani nisu znali. Oni su bili naučeni na gerilsku borbu, zasjede u šumama, brze udare i povlačenja, ali ovde se radilo o pravom frontovskom ratovanju.
    Konačno, iz štaba 27. divizije zatražena je hitna pomoć avijacije, koja se na izmad Odžaka pojavila 22. maja, kada je i otpočela posljednja bitka. Partizanska, tačnije ruska avijacija, stalno je u naletima bombardirala i mitraljirala ustaške položaje. Nakon desetina valova avionskih napada partizani su krenuli u opšti juriš na Odžak, ali ustaše nisu ni za milimetar uzmicali. Kada su ustaše vidjele da se kraj neumitno približava pokušali su proboj u zoru 23. maja. Iskočili su iz svojih zaklona i udarili na partizane. Međutim, odnos snaga je bio tako veliki u korist partizana, da su tu ustaše doživjeli pravu klaonicu. Gotovo polovica se nije vratila u svoje zaklone. Ipak, ustaše su i pored stalnog djelovanja partizanske artiljerije i avijacije svoje mrtve uspjeli dostojno sahraniti u trideset većih grobova.
    Ustaška bolnica u selu Prud bila je krcata ranjenicima. Tu je na par sati bio na previjanju i ranjeni ustaški zapovjednik Petar Rajkovac. Napad na selo Prud počeo je 24. maja u sedam sati uveće. Partizani su krenuli na Prud iz tri pravca. Poslije snažne artiljerijske i naročito minobacačke vatre prva linija ustaških rovova jedva je nekako zauzeta, a selo Prud je konačno osvojeno oko ponoći. Tako je u "bratske" partizanske i četničke ruke pala ustaška bolnica i velik broj civila. Oslobodilačka odmazda je uslijedila u svom punom pobjedničkom sjaju. Partizani su "hrabro" pobili sve ranjene vojnike i civile koje su u bolnici našli. Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča. Pobijeni su i skoro svi zarobljeni civili.

  4. #4
    Avatar von Koma

    Registriert seit
    01.01.2007
    Beiträge
    21.136


    Zapovjednik odbrane Petar Rajkovac je neposredno pred proboj drugi put teško ranjen u toku jednog avionskog napada. Ustaše su htjele na nosilima ponijeti svoga zapovjednika sa sobom u proboj, no on je tu ponudu odbio. On i njegova supruga su se borili i odoljevali iz jedne kuće u Prudu, a kada su konačno shvatili da će biti zarobljeni, Rajkovac je najprije ustrijelio svoju ženu i djecu, te na kraju izvršio samoubistvo pucnjem u sljepočnicu. Oslobodioci su oskrnavili tijela njegove žene, djece, a posebno su se iživljavali na njegovom truplu.
    Partizani su na kraju u bitku ubacili još dvije kompletne brigade, i to 20. romanjisku, te jednu brigadu za koju ne znam tačne podatke. Trebalo je još zauzeti Odžak, Vlašku Malu, Dubicu, Balegovac i Mrku Adu. Nastala je najkrvavija borba prsa u prsa, bodežima, revolverima, bombama, itd. Svi, kako ustaše, tako i partizani dobro su znali da ni za koga u tom obračunu nema ni traga milosti. Iza ponoći je opkoljen i napadnut Odžak, koji je pao nakon višesatne krvave borbe. Tada su se partizani okrenuli na Vlašku Malu i Balegovac. Ujutro, 25. maja borbe su se vodile za svaku stopu, za svaku tarabu, za svaku kuću. Borbe su trajale cijeli dan do iza ponoći. Konačno je pala i Vlaška Mala, a nakon toga i Balegovac. Tako je nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Evropi.
    Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zadesili u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu komandanta Steve Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnoge ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili Pavelićevi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. To je za partizane bila golema sramota, jer je šaka ustaša probila položaje čitave 14. brigade i pri tome proboju pobila veliki broj partizana, a ostale natjerala u panično bjegstvo.To što se desilo sa elitnom 14. brigadom njenom komandantu, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA, Stevi Kovačeviću nije nikada njemu bilo zaboravljeno i oprošteno. To je Stevu Kovačevića pratilo kao tamna sjena cijelog života.
    Nikad se nija tačno saznalo koliko je partizana poginulo na Odžaku, a njihove arhive su se "friško" poslije bitke "puhale" da su poginula samo tri partizana u tih 36 krvavih dana. No, to je podatak koji su naveli "pobjednici", a poznato je da pobjednici i pišu, a i falsifikuju historiju jedno vrijeme dok su na vlasti, ali obično ne zadugo.
    Mislim da će nekim od vas možda biti interesantan podatak da smo moj rahmetli otac Nedim, moja mati Sedika, te moj mlađi brat i ja dugo živjeli na adresi tadašnje Obala Vojvode Stepe broj 16 u Sarajevu, a sada je to Obala Kulina bana broj 16. Mi smo stanovali na drugom katu, a na prvom katu je sve do1965. godine stanovao pukovnik Stevo Kovačević sa suprugom Stanom i kćerkom jedinicom Natašom. To je igrom sudbinskih okolnosti bio baš onaj isti Stevo Kovačević, inače iz Bravske kod Ključa, komandant 14. brigade 53. divizije NOVJ. Družio sam se sa Natašom Kovačević. Odrastali smo zajedno sa ostalom našom rajom u dvorištu, išli smo u isti razred tokom četiri razreda osnovne škole, volio sam i poštivao naše komšije Stanu i Stevu kako mi to nažalost jedino i znamo, a i oni su mene tada rado prihvatali kao najboljeg prijatelja njihove kćerke Nataše. Tada, kao dijete i malehni momčić, a i dugo kasnije nisam uspio ni sanjati da je moj komšija Stevo bio jedan od glavnih komandanata zadnje evropske bitke, koja se odigrala 16 dana nakon kraja Drugog svjetskog rata. Stevo Kovačević je bio relativno mlad i uspješan čovjek, jedan dobar čovjek, pravi krajiški seljak-prvoborac, ali nipošto ne onaj "prvoborac" koji je do 1943. godine, ili 1944. ili čak 1945. godine bio prekaljenji koljač-četničina, a kasnije u Tite prvoborac i ponosni "nosilac spomenice". On je zaista bio jedan pravi prvoborac.
    Pukovnik Stevo Kovačević je tri puta polagao generalski ispit, ali je sva tri puta "propao" pred komisijom u Beogradu. Kasnije je nekako na jedvite jade ipak stekao generalski čin. Sjećam se dobro tada kad sam bio dijete kad je Stevo Kovačević sav siv u licu kretao za Beograd na polaganje generalskog ispita, ali se isto tako i sada jako dobro sjećam i neprebolne tuge i razočarenja u Kovačevića stanu nakon njegovih "neslavnih" povrataka iz Beograda. Komšije Kovačevići su jednog sunčanog jesenjeg dana 1965. godine odselili u Beograd, koji je bio "magnet", san i statusni simbol svakog višeg oficira JNA, pogotovo kada je bio pred penziju. Sjećam se predobro JNA-kamiona u koje su utovarane njihove stvari i pokućstvo. Nataša mi je nakon desetak godina javila da je Stevo penzionisan sa činom generala JNA.
    Nekako se kao kroz maglu sjećam da je moj rahmetli otac Nedim znao mojoj materi poluglasno kazati "Dok je Stevo živ oni njega neće pustiti dalje od aktivnog pukovničkog čina. Prvo, zato što je pravi prvoborac, a ne četnik, pa onda prvoborac, a drugo zato što je njegova karijera zapečećena u Odžaku." Ja sam se kao dijete znao ponekad u mislima zapitati "Bože moj, kako se neka generalska karijera može izgubiti u odžaku???"
    Kasnije sam "mic po mic" sklapao mozaik i teško došao do ovih podataka koji su zaista autentični. Komunisti nikada nisu spominjali bitku kod Odžaka. O toj bitci niko nam nije u školi rekao niti jedne riječi, premda je i ta velika bitka dio naše historije. Da bi taj za njih jezivi događaj spomenuli trebalo bi im dati iskonstruisati tone i tone laži, a po zakonima fizike laži što su teže na težini lakše se "prokuže" u jednini ili množini.
    Kasnije sam se sam sa sobom znao zafrkavati maštajući da su bogdo oni famozni partizanski kepeci iz "poučnog" stripa "Mirko i Slavko" u izdanju "Dečjih novina" iz Gornjeg Milanovca trebali biti u Odžaku, pa ih ne bi bilo u tom odvratnom stripu gdje Mirko i Slavko na svakoj strani tamane na stotine ustaša i Nijemaca (uglavnom SS-ovaca, Gestapovaca i onih jezivih čika u crnim odorama, sa latiničnim velikim "U" na kapi i obaveznom kamom u ruci), ali ja kao dijete nikad ne vidjeh da su Mirko i Slavko ubili i jednog "kolegu" četnika. Uostalom, četnika u tom stripu i drugim dječijim stripovaima sa tematikom iz NOB-e nije bilo baš ni u jednoj epizodi.

  5. #5

    Registriert seit
    27.03.2009
    Beiträge
    8.286
    Gibts das auch in Kurzversion?^^

  6. #6
    Avatar von Koma

    Registriert seit
    01.01.2007
    Beiträge
    21.136
    musst eh nicht lesen wenns dich nicht interessiert

  7. #7

    Registriert seit
    27.03.2009
    Beiträge
    8.286
    Zitat Zitat von Koma Beitrag anzeigen
    musst eh nicht lesen wenns dich nicht interessiert

    doch tuts, um was gehts denn da?


    ustasa?

  8. #8
    Avatar von Koma

    Registriert seit
    01.01.2007
    Beiträge
    21.136
    der letzte kampf der partisanen gegen die ustasa

Ähnliche Themen

  1. ?iro: Nisu mi dali da vodim Zvezdu
    Von GodAdmin im Forum B92
    Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 26.06.2010, 22:00
  2. Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 29.04.2010, 00:04
  3. Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 11.02.2010, 18:30
  4. Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 11.02.2010, 12:30
  5. Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 01.11.2009, 10:00