BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 2 von 2 ErsteErste 12
Ergebnis 11 bis 20 von 20

Sibenik

Erstellt von Adriano, 11.01.2005, 17:03 Uhr · 19 Antworten · 3.025 Aufrufe

  1. #11

    Registriert seit
    29.01.2006
    Beiträge
    3.160
    Zitat Zitat von Šumadinac
    Zitat Zitat von USER01
    Der Park ist häßlich. Da gibt es ja mehr Beton als Grünflächen.
    Ich finde den park voll gemütlich.
    Echt? Ich weiß nicht der sieht voll kalt aus. Fast kein Grass. Stattdessen viel Betonwege. Viel Grau, wenig Grün.

  2. #12
    Avatar von marimatamari

    Registriert seit
    09.09.2005
    Beiträge
    919
    Zitat Zitat von USER01
    Zitat Zitat von Šumadinac
    Zitat Zitat von USER01
    Der Park ist häßlich. Da gibt es ja mehr Beton als Grünflächen.
    Ich finde den park voll gemütlich.
    Echt? Ich weiß nicht der sieht voll kalt aus. Fast kein Grass. Stattdessen viel Betonwege. Viel Grau, wenig Grün.
    Der Park ist in Ordnung,Zicke.

    In Dalmatien ist es schier unmöglich ohne teure Bewäserungsanlagen einen grünen Park hinzukriegen. Dieser Park wird grösstenteils bewässert und ist im Vergleich zur restlichen Flora in Dalmatien der reinste Regenwald.

  3. #13
    Avatar von Grdelin

    Registriert seit
    10.11.2006
    Beiträge
    19.739


    - - - Aktualisiert - - -

    Hab ca. 1/2 Jahr dort gelebt.

  4. #14
    Avatar von Komandant Mark

    Registriert seit
    30.05.2010
    Beiträge
    7.581

  5. #15
    Avatar von Markovic

    Registriert seit
    24.04.2013
    Beiträge
    1.871
    Die Stadt ist schön immer wenn ich im Sommer in Pirovac bin fahren wir nach Sibenik

  6. #16
    Avatar von Allissa

    Registriert seit
    07.08.2009
    Beiträge
    44.232
    wir haben freunde in sibenik...war sehr oft da, eine sehr schöne stadt.

  7. #17
    Avatar von Marcin

    Registriert seit
    14.01.2012
    Beiträge
    2.301
    Lovro Krnić: Povodom 70. godišnjice oslobođenja Šibenika


    Published: 02 November 2014Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Šibenik je nekoliko puta mijenjao uprave i jako propatio. Najprije su nakon višednevnog talijanskog bombardiranja ustaše proglasile NDH, no već pet dana kasnije, 15.4.1941., okupiraju ga Talijani, koji su preuzeli vojnu i civilnu vlast, sve zastave i simbole zamijenili talijanskim te razoružali ustaše i "razjurili ih”. Pod fašističkom represijom se rađa ustanak, osniva se Prvi šibenski partizanski odred, a na stalni otpor građana fašisti odgovaraju streljanjem omladinaca te odvode i po cijele razrede (ženski učiteljski) u internaciju na Molat. Italija je kapitulirala 8.9.1943., a u grad dolazi jedan bataljun Šibensko-trogirskog odreda. Talijani odugovlače predaju i dočekuju njemačke divizije koje okupiraju grad 11.9.1943. Grad je administrativno pripojen NDH, no to se zapravo nikad nije ostvarilo. Niti je veliki župan ikad preselio u sjedište župe Bribir niti su mogli naći gradonačelnika kao ni predstojnika redarstva za kojeg se kasnije ne bi ispostavilo da surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom. Stoga se u Šibenik vraćaju četnici, pripadnici talijanske fašističke milicije (crnokošuljaši), te je u grad upućena jedna domobranska jedinica iz Knina i jedna ustaška jedinica iz Drniša, svi pod njemačkom komadom. Oantifašističkoj atmosferi u gradu najbolje svjedoči podatak da je na ljeto 1944. novoosnovana Ustaška mladež od petnaestak članova morala djelovati “prikriveno obzirom na sadašnje mjestne prilike”.[1]
    Ustaška izvješća govore i da partizani dolaze svaki dan u grad i ispisuju parole. Da vlasti NDH nemaju nikakvu stvarnu vlast u Šibeniku znaju i oni sami, pa se u jednom izvješću MUP-a može pročitati "Niemci se ponašaju kao suvereni gospodari, a ne kao saveznici". Cijelo to vrijeme u gradu vlada strašna glad i ljudi svakodnevno umiru zbog nje, po gradu se skiće oko četiri stotine siročića koji se doslovno hrane korijenjem, koje se opisuje kao "mala poludivlja bića", "bosa, gola ili u dronjcima, očajna”[2] Uz sve to, krajem 1943. počinju saveznička bombardiranja ratne luke u Mandalini u kojima kao kolateralne žrtve stradaju mnogi preostali stanovnici te stara jezgra grada.
    VIII. dalmatinski korpus - najveća dalmatinska vojska u povijesti
    Kad je 12.9.1944. na obali partizanske utvrde Visa Tito rekao 1. dalmatinskoj proleterskoj “Tuđe nećemo svoje ne damo”, bio je to znak za početak ofenzive za oslobođenje Dalmacije. Počelo je redom oslobađanje Brača, Šolte, Hvara, Korčule, Mljeta, Pelješca, Dubrovnika, Omiša, Makarske …Ukupna jačina protivnika u Dalmaciji na ljeto 1944. iznosila je oko 62.000 vojnika i oficira. Od toga 45.000 Nijemaca, oko 12.000 ustaša, domobrana i oružnika i oko 5.000 četnika popa Đujića koje Nijemci radi Pavelića nazivaju “Hrvatska borbena zajednica”.Ukupno je VIII. dalmatinski korpus 31.8.1944. imao 25.470 boraca, među kojima je bilo 1.266 žena. Iako brojčano inferiorniji, imali su pobjedničku taktiku postepenog uništenja protivnika i sprečavanja odstupanja neprijatelja na povoljnije položaje. Uz to, istovremeno su napadali s jedinicama koje su se već nalazile u zaleđu i jedinicama koje su stizale s mora. U sastavu korpusa također je bila Mornarica NOVJ koja mu je pružila ogromnu logističku podršku.Ukupno broj poginulih boraca 8. korpusa NOV u ofenzivi za oslobođenje Dalmacije iznosi 1884, od toga 176 iz općine Šibenik. Zarobljeno je 10.000 neprijateljskih vojnika a 12.000 ih je poginulo.
    Šibenska akcija
    Nakon što je u ofenzivi za oslobođenje Dalmacije 26.10. oslobođen Split i 31.10. Zadar, sve neprijateljske snage slile su se u jedini obalni grad u Dalmaciji koji još nije bio oslobođen - Šibenik. Šibenik je kroz povijest bio važna ratna luka i njega su Nijemci iskoristili kao luku za povlačenje snaga kako bi se mogli utvrditi u Kninu. U rajonu Šibenika, 1.11., nalazile su se sljedeće njemačke snage: 893. puk 264. divizije sa 1. i 2. bataljunom, 2. bataljun 892. puka, 4. i 7. baterija 264. artiljerijskog puka, 582. mornarički bataljun, dijelovi bataljuna obalskih lovaca «Brandenburg», dvije baterije 540. mornaričkog obalskog diviziona i dijelovi 3. diviziona 944. obalskog artiljerijskog puka. Sve te snage činile su Borbenu grupu «Alerman» pod zapovjedištvom majora Alermana. U selima Lozovcu, Konjevratima i Žitnić́u nalazile su se jedinice Dinarske četničke oblasti popa Đujića, a dalje prema Drnišu u selima Sedramić i Unešić bila je ustaška milicija. Šibenik su Nijemci jako utvrdili na dosta borbenih položaja, brojnim bunkerima preostalim iz talijanske okupacije i minskim poljima. Također su dobro utvrdili objekte na prometnici Šibenik-Drniš i oko Drniša i Konjevrata.S druge strane su se na području Kaštela i Trogira nalazile jedinice 26 divizije: 12. dalmatinska brigade (otočka) i 3. prekomorske (formirane u Italiji od političkih zarobljenika uglavnom Slovenaca i bivših talijanskih vojnika) koje su bile nedovoljne za oslobođenje jako utvrđenog cilja kao što je Šibenik, pa se čekalo dolazak legendarne 1. dalmatinske proleterske brigade koja se nalazila na kraćem odmoru na Pelješcu nakon što je uništila glavninu 369. “Vražije” legionarske divizije u Vukovu klancu. Na desnoj strani Krke bila je 19-ta divizija koja je već oslobodila Benkovac i Skradin. 1. dalmatinska brigada je odmah po dolasku u Trogir, bez čekanja na pozadinski dio koji se još dopremao brodovima, a i bez priprema krenula u napad na Vrpolje već 30. listopada, no bez uspjeha jer dočekali su ih dobro utvrđeni Nijemci, minirane ceste i topovska vatra iz Ražina.Nakon početnoga neuspjeha štab 26. divizije po prvi put potpomognut s 35 Stuarta i 12 Blindija Prve tenkovske brigade NOVJ te artiljerijom radi novi plan za oslobođenje Šibenika. Po tom planu je 1. brigada trebala krenuti u oslobođenje Šibenika iz smjera Vrpolja a 12. brigada iz smjera Debeljaka sa sjevera. Komanda VIII. korpusa je na vrijeme promjenila plan koji se sastojao od sabijanja jakih neprijateljskih snaga pojačanim snagama iz Zadra u utvrđeni grad i koji bi podrazumijevao uništenje grada i velike žrtve u uličnim borbama. Plan je promijenjen kako bi se neprijatelja istjeralo iz grada i napalo na otvorenom, pa je 12. brigada odustala od prodora sa sjevera i neprijatelja je sačekala na Debeljaku. Na Konjevrate je upućena 11. dalmatinska brigada (biokovska) koja je trebala presjeći jedinu preostalu prometnicu kojom su se neprijateljske snage trebale povući.U noći s 1. na 2. 11., započeo je opći napad. 11. brigada je odmah izbila kod Konjevrata na cestu i razbila tamo utvrđene četnike. 12. brigada je zauzela Debeljak i porazila četnike kod Lozovca te su tako zatvorili jedini izlaz Nijemcima iz Šibenika. 1. proleterska, ojačana artiljerijom i dijelom tenkova, krenula je iz pravca Vrpolja prema Šibeniku. Međutim, njemačke snage ukopane na dominantnoj uzvisini Sv. Juraj, uz samu cestu, pružile su žestoki otpor i zaustavile njihov prodor prema gradu. Tada je dovedena artiljerija 26. divizije, koja je dugo zasipala njemačke rovove na Sv. Jurju. Nakon toga, jedinice 1. dalmatinske prešle su u novi siloviti napad i u ogorčenoj borbi prsa o prsa uspjele izbaciti Nijemce s te uzvisine. Bataljon 3. prekomorske brigade prebacio se iz Jadrtovca na zapadnu stranu kanala i produžio napad prema Ražinama. Dijelovi 19. divizije na desnoj obali rijeke Krke otvorili su žestoku vatru na njemačke položaje na sjeverozapadnim prilazima gradu. U tom trenutku njemački štab donosi odluku o povlačenju 264. divizije iz grada. Borbena grupa «Alerman» kreće u proboj preko Debeljaka i motorizacijom cestom od Šibenika za Konjevrate i Drniš. Povela se odlučujuća bitka. 12. je napala njemačku kolonu kod Debeljaka, a 11. dalmatinska s jednim je bataljunom tenkovima udarila na čelo njemačke kolone u povlačenju. Teren Konjevrata je bio napovoljniji za kretanje tenkova tako da je u ovoj velikoj bitci po prvi put njihova efikasnost došla do izražaja. Na cesti su nakon borbe ležale hrpe pobijenih vojnika, uništenog oružja i razlupanih vozila. Povlačeći se zajedno s njemačko-ustaškom kolonom, u borbi blizu Konjevrata uništen je i jedan čitav četnički korpus, koji je brojio oko 300 četnika.Bataljoni 1. dalmatinske, 3. prekomorske i dijelovi 19. sjeverodalmatinske divizije ušli su u Šibenik u zoru 3.11.1944. dok se neprijatelj još nalazio u tvrđavi Šubićevac. Bez obzira na to što su meci još fijukali iz tvrđave, Šibenčani su izašli na ulice da pozdrave oslobodioce: “Narod ih ljubi, donosi smokava, rakije i što bolje ima. I već oko 9 sati počima mimohod. Partizani svečano ulaze sa sjeverne strane u grad. Narod ih posipa cvijećem i viče: Živio drug Tito. U tom mimohodu bilo više od tisuću dobro naoružanih i odjevenih partizana.[3]Bogdan Stupar, komandant 1. dalmatinske brigade u svojoj izjavi kaže:“Nastala je velika radost i oduševljenje građana slobodarskog Šibenika. Još se vodila borba na brdima oko grada, neprestano su fijukali meci i eksplodirale bombe ali to nije uplašilo hrabre Šibenčane. Za kratko vrijeme sav je grad izašao na Šibensku Poljanu što je podsjećalo na neku mirnodopsku narodnu manifestaciju, a ne na ratno stanje i neposrednu opasnost.Ja nisam mogao dugo da dijelim tu narodnu radost, već sam se povukao sa svojom pratnjom u obližnju osvijetljenu kuću, da napišem izvještaj komandi 26. divizije. U kući sam zatekao jednog starijeg druga i njegovu ženu. Pozdravio sam domaćine, i zamolio da se kratko zadržim pored svjetla obećavajući da ću brzo napustiti njihovu kuću.Za kratko vrijeme izvještaj je bio gotov. Obraćajući se domaćinima zapazio sam da su domaćini ljubopitljivo i znatiželjno očekivali razgovor. Domaćica me je zamolila da joj kažem koja je ovo jedinica, jer se i njen sin jedinac nalazi u nekoj brigadi. Ja sam joj kazao da je to 1. dalmatinska proleterska brigada, u kojoj se bori dosta hrabrih Šibenčana. Domaćica je sa ponosom pomješanom tugom kazala da se i njen sin Mikulandra nalazi u toj brigadi.Ja sam se zamislio i pred sobom vidio majku i oca mitraljesca 3. čete našeg 1. bataljona. Sjetio sam se na borbu na Vitezu 1943. godine kada je poginuo mitraljezac Mikulandra udarom minobacačke granate. Od puškomitraljeza ostala je samo iskrivljena cijev, a Mikulandra, taj neustrašivi puškomitraljezac je poginuo.Ne želeći da ovaj radosni trenutak pretvorim u najtužniji dan u životu ovo dvoje starih ljudi, izbjegao sam pravi odgovor za kasnije dane.[4] Nema ukupnih podataka svih brigada koje su sudjelovale u Operaciji Šibenik o žrtvama oslobodioca, no ima za 1. proletersku u kojoj je bilo 70 ranjenih i 14 poginulih partizana. Kako su u ovoj operaciji po prvi put korišteni tenkovi, nije još bilo dobre suradnje između pješadije i njih pa je izgubljeno čak pet tenkova. Šibensko-trogirski partizanski odred poslije oslobođenja Šibenika, ušao je u sastav 1. brigade kao njen 5. bataljon.Ukupno je poginulo 1000 pripradnika neprijateljskih snaga u šibenskoj operaciji, a zarobljeno ih je još 700.
    Žrtve fašizma
    U današnjoj općini Šibenik je prije rata živjelo nešto više od 37.000 stanovnika, ali je tijekom 1944. taj broj pao na oko 16.000, a u samom gradu je ostalo još samo 6.000 stanovnika. Od 68.000 stanovnika bivše općine Šibenik čak 21% ili 18.814 ih je sudjelovao u NOB-u. Pridodaju li se tome 5.362 pripadnika NOP-a koji su zbog antifašističkog rada odvedeni u logore, u raznim vidovima antifašističke borbe bilo uključeno 24.176 osoba što je čak 35,5% stanovnika općine. Ukupno 4.572 osobe su poginule od toga 3.023 u partizanima.[5]
    Šibenik nakon oslobođenja
    1.1.1945. Šibenik postaje središte ZAVNOH-a, tada najvišeg organa vlasti u Hrvatskoj, pa se može reći da je do oslobađanja Zagreba nakratko bio glavni grad Hrvatske. U Šibeniku tada borave: Centralni komitet KPH, Glavni odbor AFŽ, Glavni odbor USAOH-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske), Pokrajinski komitet SKOJ-a, Centralna kazališna družina narodnog oslobođena Hrvatske i druge organizacije. Od prijeratnog težačkog grada s oko 16 tisuća stanovnika, Šibenik za vrijeme socijalističke revolucije prerasta u značajno središte industrijske proizvodnje (obojeni metali, crna metalurgija, plastične prerađevine), pomorske privrede (veliko brodarsko poduzeće, Mornaričko-tehnički zavod) i lučko-tranzitnog prometa za specijalne rasute terete (fosfat i umjetno gnojivo), te proizvodnje i prometa vina i alkoholnih pića s 41-u tisuću stanovnika 1991. Godine 1990-e na šibenskoj rivijeri na kojoj su sagrađeni veliki turistički objekti ljetuje 400.000 uglavnom stranih turista koji je ostvaruju 3,5 milijuna noćenja. Površina grada se više nego udvostručila, a između ostaloga, sagrađeno je osam velikih školskih objekata[6]Za razliku od drugih dalmatinskih gradova u kojima je potpuno zaboravljena i iskrivljena slavna antifašistička prošlost, u Šibeniku ona još živi na ulicama, obalama, Poljani i mnogim spomen pločama po cijelom gradu, sa stotinama imena sugrađana koji su dali svoje živote za slobodu.

    Izvori:Sibe Kvesić, Dalmacija u NOBu, Zagreb 1960.Mirko Novović, Stevan Petković: Prva dalmatinska proleterska brigada, Oslobođenje Šibenika, Beograd : Vojnoizdavački zavodNikola Anić, Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske: 1943.-1945. , Split 2004.

    [1] Dokument bez zaglavlja (potpisan od v. d. logornika Ante Ferare), 144/44, Obaviest o osnutku Ust. Mladeži u Šibeniku 5. VIII. 1944., Ustaškom stožeru za Veliku župu Bribir u Drnišu, DAS, VŽ NDH, kut. 4.
    [2] Nikica Barić, Šibenik pod upravom Nezavisne Države Hrvatske, Časopis za suvremenu povijest, Vol.35 No.2 X. 2003.
    [3] Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945, druga knjiga, Beograd 1958., 416.-426.; P. BEZINA, n. dj., 191.
    [4] Mirko Novović, Stevan Petković: Prva dalmatinska proleterska brigada, Oslobođenje Šibenika, Beograd : Vojnoizdavački zavod; 356. str.
    [5] Općinski odbor SUBNOR-a Šibenik, ZBORNIK POGINULIH BORACA, ŽRTAVA FAŠISTIČKOG TERORA I ŽRTAVA RATA ŠIBENSKE OPĆINE OD 1941—1945. GODINE, Šibenik 1978.
    [6] Ivo Livaković: "Tisućljetni Šibenik", Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 2002.


    http://www.maz.hr/index.php/tekstovi/clanci/39-povodom-70-godisnjice-oslobodenja-sibenika

  8. #18
    Avatar von Holzmichl

    Registriert seit
    02.04.2015
    Beiträge
    23.581
    Za?to je ?ibenik danas grad, a Dubrovnik to nije -Jutarnji List

    Zašto je Šibenik danas grad, a Dubrovnik to nije

    • AUTOR:

      • Jurica Pavičić

      OBJAVLJENO:
    • 28.08.2016. u 16:24


    Tonci Plazibat / HANZA MEDIA





    S malim varijacijama, priča o Dubrovniku je priča o gotovo svim jadranskim gradovima koji su imali (ne?)sreću da ih je ubola “sreća” turističkog buma


    Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Građanin ste nekog hrvatskog grada - recimo, Zagreba. Namjeravate otići u centar grada da bi ste obavili neki od onih poslova zbog kojih centar grada služi. Recimo, otišli biste rado u šoping, ili u kazalište, ili biste - naprosto - otišli do Cvjetnog popiti kavu. E, ali to ne može tako. Da biste otišli u vaš gradski centar, za to treba zadovoljiti primjerenu proceduru.
    Ako planirate u srijedu u 9 u apoteku ili u petak u 18 u kino, zatražit ćete prvo termin. Još nije sasvim razrađeno kako će to izgledati, hoće li trebati pisana uputnica ili će se predbilježbe primati telefonom i mailom. Kako god bilo, kao građanin ćete dobiti termin ulaska u centar ovisno o raspoloživim kapacitetima. Ako termina nema, postoji lista čekanja, kao kod liječnika. A ako vam je baš hitno da odete u grad, na prilazima centru postojat će elektronski displeji koji broje ljudsko opterećenje. Displeji će stajati na prilazu gradu, u Vlaškoj, Savskoj i Branimirovoj, a kad na displeju zasvijetli zeleno, to znači da ima mjesta i da možete ući.
    Orwell? Negativistička distopija? Da, ali samo u Zagrebu. Jer, ako je suditi po onom što ovih dana čitamo u novinama, ovaj bi scenarij trebao ovih dana zaživjeti u jednom drugom hrvatskom gradu - a to je Dubrovnik. Ovih dana, naime, dubrovački je samoproglašeni “knez” Andro Vlahušić dao novi prinos domaćoj paradigmi održivog razvoja. Nakon što su UNESCO-ovi eksperti napisali mišljenje da dubrovački stari grad ne može izdržati više od 6000 posjetitelja, te nakon što je dubrovačka jezgra opetovano kolabirala pod pritiskom masovnog turizma, Vlahušić se domislio jedinstvenoj high-tech soluciji kojom bi razriješio neizdržive gužve. Na ulaze u Grod montirat će brojače ljudi. Ako brojači ljude zasvijetle crveno, onda nema unutra. A ako želite biti sigurni da ćete vidjeti Onofrijevu česmu, onda ćete se lijepo predbilježiti. Kao kod doktora: lista čekanja, termin, uputnica i telefonsko naručivanje. Možete na Stradun, ima slobodnih termina. Birajte između utorka u 16 ili srijede u 13, a ako otkazujete, pošaljite mejl.
    Vlahušićeva ideja po kojoj se živi centar živoga grada tretira kao špilja Lascaux, nažalost, tek je novi prilog onom što je već desetljećima vlahušićevska razvojna paradigma. Već cijelo desetljeće ovaj dubrovački liječnik sjedi na čelu grada koji uz Zagreb ima najveći budžet per capita u Republici Hrvatskoj. U tih deset godina Dubrovnik je s tim silnim novcima - ajmo pošteno - uredio dva kružna toka i posadio u njih cvjetiće. U Vlahušićevoj epohi Dubrovnik sa svim novcima kojima raspolaže nije ništa uložio u kulturnu i društvenu infrastrukturu, u javni prostor, u ugodu i dodanu vrijednost vlastitim građanima. Vlahušić je - istodobno - do perfekcije razvio aktivnost koja je imanentna gotovo svim jadranskim gradonačelnicima. Vlastiti grad je pretvorio u perfektno nauljeni stroj za brzo cijeđenje novca, rentno leno koje preko bezočne, kratkoročne i bezglave eksploatacije puni gradski budžet i političaru koji ga razdjeljuje daje moć koruptivnog umiljavanja glasačima. Na koncu su došle i posljedice: dobili ste grad u kojem novine objavljuju dnevnu najavu kruzera kao u Gunji vodostaj rijeke, grad u kojem kruh idete kupiti prije osam ujutro, te u kojem se prolaz kroz vrata staroga grada čeka 45 minuta. Dobili ste grad u kojem su sve funkcije centra raseljene u “back up” središte u Gružu, te u kojem preostali domoroci ne odlaze u stari grad ako to baš nije nužno. A tomu nije kraj. Jer, u planu je i nova, veća kruzerska luka koju će kroz visoke lučke pristojbe desetljećima plaćati glupi domoroci. I da, da ne zaboravimo, u planu je i novih par tisuća izraelskih kreveta u apartmanskim vilama na jedinom slobodnom mjestu koje je Dubrovniku preostalo za manjkave javne sadržaje - dakle, iza Srđa. Puno desetljeće Andro Vlahušić je bezočno sisao zadnju kaplju krvi vlastitom gradu. Puno desetljeće ga je vodio, a i dalje ga vodi logikom da živi grad nije ništa drugo doli naftno polje u Nigeriji koje crpiš dok se može, a onda napustiš kad je suho. Puno desetljeće je za Vlahušića više bilo više, postojalo je samo vječno, berićetno “sada”. Puno desetljeće je njegova politika bila samo još više kruzera, još više kreveta, još više Brinara i Frenkela. Puno je desetljeće tvrdio (citat) da su “strategije za pičkice” i da “Dubrovnik ne treba strategiju jer je star 15 stoljeća”. A sada, kad je Vlahušićeva alfa-mužjačka politika “koja nije za pičkice” stigla na naplatu, high tech Andro ima spasonosno kibernetičko rješenje. Norvežaninu koji je platio skupi aranžman i letio satima od Osla do Orašca on će uvesti elektronski šareni displej koji će ga - pazi sad - pustiti u grad zbog kojeg je tu doputovao u ponedjeljak u 14 ili utorak u 16. A domaći? Oni su svoj prinos rasterećenju gužvi ionako dali. Iz centra su se odselili, a u centar će prvi put možda otići u listopadu. Tako funkcionira vlahušićevski Dubrovnik. Tako funkcionira ne unatoč, nego upravo zbog vlahušićevskih politika.
    Groteskna priča o dubrovačkim uputnicama za centar grada ne bi bila tako žalosna da je samo priča o jednom gradonačelniku i jednom gradu. Ali, s malim varijacijama, ta priča je priča o gotovo svim jadranskim gradovima koji su imali (ne?)sreću da ih je ubola “sreća” turističkog buma. I u Splitu je u ovom trenutku na vlasti jedan neuspješniji vlahušićevski primjerak koji sličnu “razvojnu” filozofiju primjenjuje, ali - srećom po nas - operativno neefikasnije. Jer, i Ivo Baldasar je u ove tri godine vlastiti grad pretvorio u vodocrpilište iz kojeg siše još i još, u koji može iz dana u dan stati još štekata, još štandova, još montažnih ugostiteljskih skalamerija, te u kojem se složenije urbane funkcije moraju ukloniti Jedinom Božanstvu Turizma. Pritom će razlika biti tek u tome što je sa svojim jednim krnjim mandatom, s manjinom u gradskom vijeću i s pobunom u vlastitoj stranci Baldasar stigao napraviti nešto manje štete. Ali, Split i Dubrovnik nisu sami, jer ista kvazirazvojna filozofija u ovom trenutku šiklja s trgova i ulica, te iz korela i power point prezentacija u Hvaru, Jelsi, Puli, Trogiru. Više je svuda više, javna se politika svodi na bezglavo gomilanje i jednokratnu eksploataciju, sve dok osjetljive, krhke zajednice naprosto ne napuknu pod teretom, a nešto što je bilo Grad se ne pretvori u Destinaciju. Vlahušić je samo najuočljiviji egzemplar pravila, čovjek koji zbog dugotrajne vlasti i privlačnosti grada kojim gospodari strši kao groteskni case study jedne samoubilačke razvojne paradigme.
    A da može biti drukčije, pokazuje jedan grad koji je veličinom gotovo navlas jednak Dubrovniku, a ima upola manji budžet. S jednakih četrdesetak tisuća stanovnika, s nemjerljivo manjim turizmom, više nego upola manjim budžetom (200 milijuna naspram 450) Grad Šibenik je u posljednjih desetak godina uložio napor da (uz veliko korištenje EU fondova) građanima kreira upravo ono što Dubrovnik, Pula i Split uništavaju - javne prostore. Taj neveliki i ne bogati grad tijekom posljednjih desetljeća je revitalizirao i javnosti dao šetnice i biciklističke staze uz kanal Svetog Ante, sredio dvije od triju baroknih tvrđava, u devastiranoj industrijskoj zoni doslovno izdubio prvu gradsku plažu, te na tvrđi Svetog Mihovila napravio bezuvjetno najljepšu domaću ljetnu koncertnu i kinoscenu. Šibenik sada najavljuje da će također iz EU fondova financirati povezivanje s otocima električnim brodovima.
    Dok su drugi jadranski gradovi otimali javnom da bi dali privatnom i cijedili iz toga zaradu kojom korumpiraju vlastite građane, Šibenik se opredijelio na to da zaradi manje da bi prostorni i kulturni bonus uložio u kvalitetu života vlastitih ljudi. A onda se dogodilo ono što samo naizgled ne očekujete: da se to ulaganje vrati kroz živost i pamet. Tako je danas Šibenik - jedini dalmatinski županijski centar bez sveučilišta - sjedište avangardnog festivala Fališ, niza muzičkih festivala, a tijekom rujna dva će filma snimljena u Šibeniku (koje su u oba slučaja režirale žene) igrati na svjetskim filmskim festivalima u Veneciji i Torontu. Nedavno sociološko istraživanje o vrijednosnoj orijentaciji mladih znanstvenika sa zadarskog Sveučilišta pokazalo je da je Šibenik (dakle, grad bez studenata!) po vrijednosnoj orijentaciji liberalan kao Istra i daleko liberalniji od Zadra, Dubrovnika i Splita. Čovjek iz toga ne može izvesti nego priprosti zaključak. Ulaži u štekate i koncesije, dobit ćeš glasače Keruma, Karamarka i Jambe. Ulaži u perivoje, šetnice i koncerte, dobit ćeš liberalni i pametni grad.
    Paradoks “šibenskog paradoksa” je i u tome što taj grad nije postao razvojna iznimka jer je imao nekog mesiju ili “kneza”. To je grad u kojem se s dosadnom pravilnošću na vlasti izmjenjuju dvije dosadne stranke koje nas nerviraju - HDZ i SDP. Ali, očito je da jedni drugima nisu rušili projekte, te da je postojao neki nadstranački konsenzus da se grad ne zakolje kao telić zbog jednog šnicla. Zato je Šibenik danas grad, Dubrovnik to nije, a Split ozbiljnom brzinom to prestaje biti.

    Tagovi







  9. #19

  10. #20
    Avatar von Grdelin

    Registriert seit
    10.11.2006
    Beiträge
    19.739


    - - - Aktualisiert - - -


Seite 2 von 2 ErsteErste 12

Ähnliche Themen

  1. Feuer vor serbisch-orthodoxem Bischofssitz in Sibenik gelegt
    Von Krajisnik im Forum Religion und Soziales
    Antworten: 12
    Letzter Beitrag: 26.12.2005, 00:56