BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 2 von 2 ErsteErste 12
Ergebnis 11 bis 18 von 18

Heroji Bosne...

Erstellt von Posavljak, 31.03.2011, 11:03 Uhr · 17 Antworten · 6.036 Aufrufe

  1. #11
    Dadi
    Zitat Zitat von Alekks Beitrag anzeigen
    *was ich ima so lese is serbe kämpft für bosnien kroate kämpft für bosnien,aba iwie nie das mal bosnier für serbien od kroatien gekämpft hat *kopfkratz

    Gab es ebenfalls genug, mein Vater hat in der HOS gedient aleks...

  2. #12
    Posavljak

    Izet Nanić(4 oktobar 1965- 4 august 1994) je bosnskohercegovački vojnik i šehid poznat kao komadant 505 Bužomske brigade Armije RBiH. Četiri godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana.
    Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine. Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom 1992. godine. Nakon napuštanja bivše JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim gdje uzima aktivno ucešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica . Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992. godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim . Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimska udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine ( kasnije 105. BUMB 505.viteška mtbr.) Brigadu uspješno vodi kroz brojne bitke i briljantne pobjede,te izgrađuju specificnu Brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja. Formira specijalne jedinice (SN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije») koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i A R BIH.
    Treba napomenuti i to da je u momentu pogibije imao samo 29 godina, te da je za sobom ostavio suprugu i troje djece.


    Turbe rahmetli generala Izeta Naniće+a

  3. #13
    Posavljak


    BEGANOVIĆ Mehmed TAHIR

    Rođen 19.07. 1960. godine u s. Drvetine - Bugojno. KV vozač. Poginuo 20.07.1993. godine u s. Gredine - Bugojno, kao vojnik, na dužnosti komandira prateče čete 2. bataljona u 307. brdskoj brigadi. Ratno priznanje ''Zlatni ljiljan'' posthumno mu je dodijeljeno 1993. godine.



    Ova zadnja slika kako stoji pored kamiona je snimljena ispred njegove kuće u selu Drvetine neposredno prije odlaska na liniju u Vileše. Poginuo je 20. jula '93 ili prvi dan sukoba sa Hrvatima u Bugojnu. Nakon što se ukupao, obrijao, prijatelji njegovi suborci su mu dobacivali ''posebno si lijep ovo jutro'', krenuo je da vidi što nema jednog od njegovih suboraca koji se zadržao. Na livadama sela Gredine, na jednom od malih puteljaka pao je pogođen snajperom u predjelu vrata. Posthumno je dobio Zlatnog ljiljana za njegovu hrabrost i zasluge u organizovanju otpora i odbrani Bosne i Hercegovine.

  4. #14
    Posavljak
    Enver Pamukčić - komandant bataljona 108.brčanske HVO brigade

    Rodjen u Brci 1952. godine
    Poginuo u Donjem Rahiću 14 decembra 1992 .godine

    U bici na Broduši kod Brčkog 20.augusta 1992. godine nastala je dramatična situacija za borce 108.brčanske HVO brigade. Četnici su silovito napadali i naše linije su se poljulale. U jednom dijelu bojišta, iako je ostao sam, jedan čovjek nije htio da se povlači.
    Poput nekog junaka iz bajki, borio se protiv četrdesetak četnika. Kraj njega četnici toga dana nisu prošli.
    Taj brčanski vitez u bici na Broduši bio je najpoznatiji brčanski junak-Enver Pamukčić. I nije ovo legenda o Pamukčiću, nego samo jedan od njegovih istinitih ratnih podviga.

    „Enver Pamukčić je jedan od trojice organizatora PL u brčanskom kraju, pa jedan od glavnih ljudi za odbranu slobodnih brčanskih teritorija, jedan pd četiri prva dobitnika „Zlatnog ljiljana“ u BiH.On je za odbranu slobodne brčanske teritorije uradio mnogo.Nažalost, o Enveru šira javnost malo zna.“ To kaže jedan od njegovih saboraca Hamdija Jašarević.Enver Pamukčić - komandant bataljona 108.brčanske HVO brigade

    Rodjen u Brci 1952. godine
    Poginuo u Donjem Rahiću 14 decembra 1992 .godine

    U bici na Broduši kod Brčkog 20.augusta 1992. godine nastala je dramatična situacija za borce 108.brčanske HVO brigade. Četnici su silovito napadali i naše linije su se poljulale. U jednom dijelu bojišta, iako je ostao sam, jedan čovjek nije htio da se povlači.
    Poput nekog junaka iz bajki, borio se protiv četrdesetak četnika. Kraj njega četnici toga dana nisu prošli.
    Taj brčanski vitez u bici na Broduši bio je najpoznatiji brčanski junak-Enver Pamukčić. I nije ovo legenda o Pamukčiću, nego samo jedan od njegovih istinitih ratnih podviga.

    „Enver Pamukčić je jedan od trojice organizatora PL u brčanskom kraju, pa jedan od glavnih ljudi za odbranu slobodnih brčanskih teritorija, jedan pd četiri prva dobitnika „Zlatnog ljiljana“ u BiH.On je za odbranu slobodne brčanske teritorije uradio mnogo.Nažalost, o Enveru šira javnost malo zna.“ To kaže jedan od njegovih saboraca Hamdija Jašarević.

  5. #15
    Posavljak
    GORAN ČISIĆ
    Komandant svih diverzanata 7. Korpusa

    Na ovom linku se može više pročitati o njemu


    Poginuo je u ljeto 1995. god. u selu Podripci općina Bugojno na liniji prema četnicima kod Brezičana. Bugojancima dobro poznati diverzantski odred ''Goranovi'' , dobio je ime po ovome hrabrom momku. Učestvovali su akcijama na Gornjem Vakufu, Bugojnu na linijama prema Pruscu, Kopčiću, Brezičanima. Zatim u oslobađanju Kupresa, Donjeg Vakufa, Jajca, Ključa, Mrkonjiča...

  6. #16

    Registriert seit
    14.12.2005
    Beiträge
    9.450
    Jovan Divjak



  7. #17
    Posavljak
    KRAJISKI GAZIJA -Atif Fazlić TEČO.


    Praviti portret o borcu kakav je bio rahmetli Tečo nije nimalo lahko, jer on je jedan od najvećih sinova Bosne koji je u toku rata sve o sebi ispričao kroz svoju borbu s puškom u ruci.
    Ratni vihor ga je zatekao na privremenom radu u inozemstvu.
    Po izbijanju agresije na Bosnu i Hercegovinu ne čekajući ni trena sa grupom dobrovoljaca koji se okupljaju u Zagrebu 30.05.1992.godine formira Prvi krajiški bataljon.

    Ratni vihor ga odatle sa svojim suborcima odvodi put Travnika,gdje se filmskom brzinom smjenjuju ratišta, Turbe, Jajce, Visoko, Maglaj, Treskavica, Vlašić i sva ostala ratišta gdje su Krajiške gazije stekle reputaciju neustrašivih i časnih boraca, među kojima se naš Tečo posebno isticao.
    Volio je Tečo svaku stopu ove napaćene Bosne, ali je stalno govorio da svoje Kamičane i svoj Kozarac voli više od ostatka svijeta.

    Izgarao je Tečo od želje da dođe u svoj Kozarac, da ponovo osjeti miris Čaršije, da uživa u huku Starenice, u mirisu cvijeća koje, kako je znao govoriti, nigdje ne miriše kao u njegovim Kamičanima.
    Na žalost u julu 1993.pao je pogođen na livadu,daleko od kozaračkih livada i od svojih Kamičana.
    Allahova volja je bila da Tečo ostane u Travniku,daleko od mirisa kozaračkih bagremova.
    Ali Tečo i dalje živi u srcima svojih suboraca iz legendarnog diverzantskog voda "Dženetske hurije" čiji je komandir bio u trenutku pogibije.
    Stići će on sa nama u naš Kozarac.
    Obavezni smo da ispunimo njegov zavjet,da opet miriše kozaračka čaršija onim prelijepim mirisom, i da djeca slobodno beru cvijeće po prelijepim kozaračkim livadama.
    Tečo Atif se samim dolaskom na Turbe istakao u prvim akcijama prilikom upada na zloglasni Voćnjak kada se primjetilo da pored izuzetne hrabrosti ima i kvalitet i sposobnost za vođenje drugih boraca.
    Sa grupom u kojoj su pored njega bili Dugi, Baja, Hifo, Mehin, Slovenac i Senči vrši svakodnevna izviđanja u reonima Vlašića i Jajca.

    Poslije toga odlazi na Bijelo Bučje gdje sa svojim suborcima svakodnevno unosi paniku u četničke redove.
    Krajem decembra 1992.godine Brigada je prekomandovana na Visočko ratište gdje se rahmetli Tečo ističe u mnogim akcijama a posebno prilikom oslobađanja Crkvica.

    Iz tog perioda kruži anegdota o Teči.
    Kad je Arijana Saračević novinarka BHT-a pravila intervju s njim na upit odakle mu tolika hrabrost da upadne sam u tranše na Crkvicama, on je samo šeretski odgovorio, "Ma nije to hrabrost, slušali su Mitra Mirića a ja ga organski ne podnosim i ja sam samo otišao ugasiti radio a oni se razbježali", dodajući još "ma nemojte mene ništa pitati više, ja neznam dobro pričati, pitajte Titu (Tito, komandant bataljona O.A ) on zna dobro pričati a ja znam dobro nositi pušku."
    Na opću žalost uskoro dolazi do nesrećnog sukoba između HVO-a i Armije RBiH.
    Tečo biva raspoređen u rejon Gornjeg Doca kod Travnika, gdje biva imenovan komandirom voda "Dženetskih hurija".
    Treći dan nakon primanja dužnosti 01.07.1993.godine hrabri komandir Kozarčana gine na Smrekama.
    Suborci su ga molili da ne kreće u proboj i da je tuda nemoguće proći, ali njegove posljednje riječi su bile " Jarani pa nemožemo svi preživjeti rat neko mora i poginuti".

    Da Tečo još uvijek živi u srcima svojih suboraca govori pjesma koja je postala himna 17. Viteške brigade, a koju je Hifo napisao njemu u čast:

    "Zasadila sinu majka
    na mezaru ljiljane,
    snove svoje ne dosanja,
    ne dođe do Krajine".

  8. #18
    Posavljak
    U Armiji RBiH bilo 5.360 žena

    Umjesto da budu prognanice, žene su oblačile uniforme i bile diverzanti.



    Agresija na BiH pokrenula je sve patriotski opredijeljene Bosance i Hercegovce da zaštite, prije svega, porodicu i dom, ali i sve ono što su osjećali svojim - državu, narod, naciju. U specifičnim okolnostima egzistencijalne ugroženosti i mi žene osjetile smo potrebu da damo svoj doprinos odbrani, stojeći rame uz rame sa svojim saborcima, priča nam na početku razgovora Meldijana Arnaut, jedna od pripadnica Armije RBiH.
    Prema evidenciji, 31.12. 1995. godine, u Armiji je bilo 5.360 žena.
    Bila je u komandi 101. motorizovane brigade, u službi za informatičke poslove i informiranje, a nakon završetka rata nastavila se baviti temom žena u ratu. Danas je analitičar Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
    Nisu morale
    Objašnjava da su "amazonke", kako su često nazivane od muških kolega, u uvjetima ugroženosti dobijale natprirodnu snagu.
    - Upravo ta snaga je u protekloj agresiji uputila ženu da se pronađe u sanitetu, na prvoj liniji odbrane, uputila je na dvanaesti sprat s bebom, bez struje i vode gdje je opstala, u podrume gdje je učenike preselila i tamo im bila i nastavnica i roditelj... uputila je da odluči ne biti prognanik, nego obući odoru i postati čak i diverzant - objašnjava naša sagovornica.
    Prema njenim riječima, razlika između žena i muškaraca boraca nije u hrabrosti, nego u tome što ni jedna žena nije morala uzeti pušku u ruku, ali je to ipak učinila. To, kako kaže, nije bila ni zakonska ni etička obaveza žene, a većina njih je mogla napustiti prostor u kojem je egzistencija bila ugrožena, pa čak i onemogućena.
    - Međutim, ostale smo, borile se i opstale. Snaga koju je žena pronašla u sebi, uzdigla ju je od žrtve do heroine - kaže Arnaut.
    Prema njenim saznanjima, okrugli sto "Uloga žene u ratu 1992.-1995.", koji je prošle godine održan u Sarajevu, a na kojem je i ona učestvovala, bila je jedina prilika od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas da se govorilo isključivo o ulozi žene u periodu agresije na BiH. Skreće pažnju da je tretman žena boraca danas nezadovoljavajući.
    Arnaut ističe da je razgovor za "Sedmicu" rijetka, možda čak i jedinstvena prilika da spomene heroine koje su dobitnice najvećih ratnih priznanja, a koje društvo ne osjeća potrebu nagraditi i nekim mirnodopskim priznanjem.

    Veliko povjerenje

    Važne uloge pripadnica ljepšeg spola prisjeća se i general Nedžad Ajnadžić, koji je s njima imao priliku sarađivati na svim dužnostima koje je obavljao, od komandanta bataljona do komandanta Prvog korpusa.

    - "Žene su igrale veoma važnu ulogu u odbrani i grada i države. Slobodnu mogu reći da su im funkcije dodjeljivane s velikim povjerenjem, a da su ih one odgovorno obavljale, ponekad su bile odgovornije nego muškarci. O tome svjedoči mnoštvo priznanja kojima su nagrađene, ali i životi koje su dale za odbranu države "- kaže Ajnadžić.

    Dobitnice "Zlatnog ljiljana"

    Žene koje su žive dobitnice najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan" su Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko.

    Ovim priznanjem posthumno su odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer.

    Osim što su posthumno odlikovane "Zlatnim ljiljanom", Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić odlikovane su i "Ordenom zlatnog grba" s mačevima, odnosno "Medaljom za hrabrost".

    Razija Meric -






    Razija Meric je rodjena 27.8.1974 godine u Miljanovcima od oca Mehe i majke Senije.

    Osnovnu i srednju poljoprivrednu skolu zavrsila je u Kalesiji neposredno pred rat. Bila je odlican ucenik i cesto nagradjivana i pohvaljivana.
    Zivjela je sa roditeljima u Miljanovcima. Pred rat imala je nepunih 18 godina.
    Borac Armije R BiH Razija je postala 16.1.1993 godine. Kao vojnik bolnicar bila je u sastavu Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni Vukovi" iz Vukovija. Sa svojim saborcima kao bolnicarka obisla je mnoga ratista pocevsi od kalesijskog, majevickog, zvornickog, teocanskog pa do brcanskog, gradacackog, vozuckog. Borila se protiv neprijatelja ali i pomagala ranjenim saborcima.

    Uvijek je bila sa njima na prvoj borbenoj liniji. Prilikom pruzanja medicinske pomoci ranjenicima pokazivala je izuzetnu hrabrost, pomagala im je nerijetko pod kisom metaka i granata.
    Razija je poginula na vozuckom ratistu, na Cvijanovicima 01.jula.1993 godine. U akciji u aktivnim borbenim dejstvima smrtno je pogodjena metkom iz pjesadijskog naoruzanja.
    Njeno tijelo je tada ostalo na neprijateljskoj teritoriji a razmijenjeno je 21.oktobra.1993 godine i dostojno sahranjena.
    Za svoje zasluge i doprinos odbrani Razija je posthumno odlikovana najvisim armijskim priznanjem "Zlatni ljiljan"

    Fadila Odzakovic



    Fadila Odzakovic je rodjena 1958 u Gorazdu. Tesko je ranjena u bici na Zuci 18. 9. 1992 a podlegla je ranama 20. 9. 1992. Odlikovana Ordenom "Zlatnog grba sa macevima"

    Prica o Zutoj

    Razgovor o Zutoj vodjen je na Zuci u noci izmedju 22. i 23. oktobra 1992. godine.

    Reporter: Vi cesto ovde spominjete Zutu. Dobro bi bilo da o njoj kazete koju rijec.

    Erna Topalovic, borac: Zuta je bila u Velesickoj ceti. Ne znam tacno u kojoj. Bila je prva zena borac na Zuci. Bolnicar. Sve bitke je prosla...tesko je ranjena. Borili su se za njezin zivot. Medjutim nije joj bilo spasa. Bilo nam je tesko svima.
    Indira Uzunovic:, borac: Taj dan smo izgubili Zutu i doktora ramu. I jos mnogo ljudi...Profesora iz Velesica...A eto , sta cete, nastavlja se zivot. Moramo se boriti...sta cete...

    Reporter : Sefik, ti si pricao o Zutoj, pa da je neko o noj komponovao pjesmu...
    Sefik Vucjak, borac: Prije svega, hocu da kazem i ime Zute - Fadila Odzakovic. Ugradila je svoj zivot u Sarajevu, mada ona nije Sarajka. Sarajevo je svim bicem zavoljela i darovala mu ono sto je najvaznij - zivot...Toliko toga je uradila i kao borac na prvoj liniji i kao sanitetlija! Jednostavno je bila uzor u svemu.
    I Perica Simonovic, poznati harmonikas, koji je bio njezin prvi saborac i koji je ranjen sa njom (sada se oporavlja od rana), u znak sjecanja na Zutu, napisao je i komponovao pjesmu o njoj. (PLBiH.org)

Seite 2 von 2 ErsteErste 12

Ähnliche Themen

  1. Stigli heroji iz Splita
    Von GodAdmin im Forum B92
    Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 12.07.2010, 15:30
  2. Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 25.04.2010, 12:00
  3. ?ilas:Gra?anka i voza? GSP-a heroji
    Von GodAdmin im Forum B92
    Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 22.03.2010, 16:30
  4. ŽENE NARODNI HEROJI (Volksheldinen Jugoslawiens)
    Von Zmaj im Forum Geschichte und Kultur
    Antworten: 9
    Letzter Beitrag: 28.02.2010, 17:31
  5. Heroji
    Von im Forum Politik
    Antworten: 5
    Letzter Beitrag: 27.07.2004, 11:34