BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 56 von 62 ErsteErste ... 646525354555657585960 ... LetzteLetzte
Ergebnis 551 bis 560 von 614

An die, die Bosnien teilen wollen.

Erstellt von DZEKO, 10.06.2010, 21:53 Uhr · 613 Antworten · 29.689 Aufrufe

  1. #551
    Avatar von AlbaJews

    Registriert seit
    02.06.2011
    Beiträge
    7.744
    Bosnien ist doch schon geteilt, oder was soll die Republika Srpska sein?

  2. #552

    Registriert seit
    15.12.2012
    Beiträge
    41
    Bosanska Posavina & Herceg Bosna sollen zusammen ne neue Entität bilden Dann hätten alle das was sie wollen.
    Bosna nije samo bosnjacima i srbima misljena..

  3. #553
    Avatar von Buntovnik

    Registriert seit
    31.03.2012
    Beiträge
    2.826
    Zitat Zitat von Dubrave Beitrag anzeigen
    Bosanska Posavina & Herceg Bosna sollen zusammen ne neue Entität bilden Dann hätten alle das was sie wollen.
    Bosna nije samo bosnjacima i srbima misljena..
    Pa takodjer nije ni svicarska samo svicarcima, a nju nisu podijelili

    - - - Aktualisiert - - -

    Zitat Zitat von Axha Paqarriz Beitrag anzeigen
    Bosnien ist doch schon geteilt, oder was soll die Republika Srpska sein?
    Das wissen die RSler selber nicht mal

  4. #554

    Registriert seit
    27.10.2011
    Beiträge
    2.572
    Ziveo Alija i bosanska armija
    zivjela zivjela bosna

    ...i hercegovina.

  5. #555
    Avatar von Lance Strongo

    Registriert seit
    16.07.2009
    Beiträge
    5.422
    Die, die das Christentum verraten haben, haben damit Bosnien geteilt.

  6. #556
    Avatar von Buntovnik

    Registriert seit
    31.03.2012
    Beiträge
    2.826
    Zitat Zitat von Lance Strongo Beitrag anzeigen
    Die, die das Christentum verraten haben, haben damit Bosnien geteilt.
    Ko da bas tebe bode religija

  7. #557
    Avatar von Lance Strongo

    Registriert seit
    16.07.2009
    Beiträge
    5.422
    Zitat Zitat von Legenda1 Beitrag anzeigen
    Ko da bas tebe bode religija
    Die Religion, der Nationalstolz und die sexuelle Moral und Normalität sind bei mir Hauptthemen.

  8. #558
    Avatar von Strahimir I

    Registriert seit
    26.08.2009
    Beiträge
    1.342
    Ein kleiner beitrag zum Thema.

    ISTRAŽIVANJA DR. FRA LEONA PETROVIĆA O KRSTJANIMA BOSANSKE CRKVE


    U v o d

    Čitanje srednjovjekovnih bosansko-humskih rukopisa, isčitavanje rijetkih dokumenata i šetanje kroz srednjovjekovlje u Humskoj zemlji, odnosno od 1448. Hercegovini i Bosni podmeće pred oči jedinstven umjetnički, kulturni i vjerski svijet. Stećci sa svojim monumentalnim dimenzijama i specifičnim estetskim sugestijama upozoravaju da višeslojnost ondašnje populacije. Stećci su naša povijest u kamenu. Na stećcima su rijetki natpisi i česte nijanse. Po njima se određena umjetnost stilski definira. Bujni ukrasi sduboko mijenjaju ustaljena znanstvena mišljenja o našoj srednjovjekovnoj umjetnosti. Kada se ta umjetnost poveže s bosansko - hercegovačkim srednjovjekovnim čovjekom, koji je sličan drugim svojim suvremenicima, ali i različit od njih onda se događa susret s ljudima i njihovom materijalnom i duhovnom kulturom. Upravo u toj razlici leži osnova stila stećaka, jer stil je sam čovjek. Otkrivajući taj jedinstveni stil koji je dokumentiran u kamenu, te nekoliko rasijanih crkvenih rukopisa i šačica dokumenata skreću pažnju na činjenicu da se i srednjovjekovni humsko-bosanski čovjek, jednako kao i svaki drugi čovjek, bavio umjetnošću prije svega iz formalno-estetskih i komemorativnih razloga i interesa. Dočim, u suvremenim rukopisima i nekolicini dokumenata zasvjedočena je njihova vjerska i duhovna kultura, koja pomaže rekonstrukciji ondašnjeg života.
    Ljudi su oduvijek, uz potrebu da različite predmete osobne i kućne uporabe ukrašavaju ornamentima, da stvarima dadnu ljepši izgled, željeli formalnim simbolima, obredima i ceremonijama obilježiti izvjesne događaje i pojmove u svom osobnom, vjerskom, socijalnom i političkom životu kako bi ih zapamtili i sjećali ih se. Tako su nastala umjetnička djela svoje vrste. Jedna su ukamenjena, koja izviru iz zemlje, jer netko se pobrinuo da Herceg-Bosna postane arhiv pod zemljom, a druga ostala na stanicama rukopisa i dokumenata van granica Bosne i Hercegovine, jer im u vlastitoj kući nije bilo mjesta.[1]
    Kroz posljednjih gotovo stoljeće i pol susreću se knjige, studije i zapisi koji s jedne strane upozoravaju na jedinstvenu umjetnost u Herceg-Bosni i na rukopise koji sadrže formulacije u kojima poneki pronalaze hereze, a drugi autori upozoravaju na srednjovjekovni fenomen Crkve bosanske, odnosno bosansko-humske krstjane. Obrađujući isti fenomen jedni autori u našoj specifičnosti traže ključ za ulazak u nove labirinte, a drugi pronalaze putove prema susretu s istinom. Bosanskom herezom do sada se bavilo preko četrdeset značajnijih povjesničara, koja se popularno naziva bogumilstvom, jedan od njih je i hercegovački franjevac dr. fra Leo Petrović, koji je napisao knjigu i došao do jedinstvenih rezultata.

    Karakteristika


    Dva dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (12. travnja 1941.), nakon što su četnici u okolici Mostara zapalili oko 60 kuća uhvatili su i dr. fra Leona Petrovića, te ga mučili i mislili ubiti. “Kad su ga mislili strijeljati on se okrenuo i muški im odgovorio: Ja sam nevin! Oni su odmah stali i tako mu je bio spašen život”[2] Nakon što su tijekom slijedećih godina četnici s talijanskim blagoslovom i njemačke trupe ne samo masakrirali osobe, nego i popalili nastambe i cijela sela, te porušili brojne hramove vjere i kulture po Hercegovini provincijal dr. fra Leo Petrović obratio se zapovjedniku obalnog odsjeka “Neretva” generalu Adolfu Sabljaku povjerenuku Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost kategoričkom prijetnjom: “Ukoliko nam ovdašnje vojničke oblasti ne bi izišle u susret, morat ćemo se obratiti našim hrvatskim državnim vlastima u Zagrebu i samom Poglavniku, i onda – u skrajnjoj nuždi - Vrhovnom zapovjedničtvu njemačkih oružanih snaga preko njemačkog predstavničtva kod naše Države”. [3]
    Fra Leonova objavljena djela su: Disquisitio historica in originem usus slavicae idiomatis in Liturgia apud Slavos praecipue Chroatos, Mostar 1908. Drugo djelo je: Kr’stjani cr’kve bosanske. Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo 1953. i Sarajevo - Mostar 1999. Brojne i vrijedne studije i članke objavljivao je u više listova i časopisa..[4] U glasilu Hercegovina franciscana (Franjevačkoj Hercegovini) objavio je opširnu Okružnicu o povijesti franjevaca i osnutku Kustodije 1852. godine.

    Zaključci dr. fra Leona Petrovića


    Glavno fra Leonovo djelo Krstjani bosanske crkve doživjelo je dva izdanja. Prvotisak je objavljen u Dobrom Pastiru, 3/1953., sv. I-IV., str. 41.- 216. Fra Leonova studija s inicijalima Dr. fra L. P. otisnuta je i u nekoliko separata. Na početku teksta upisano je dvolično upozorenje: Ovo je djelo bilo 1944. godine potpuno dovršeno i sa svim potrebnim za štampu proviđeno. Kako okupatoru nije išlo u račun njegovo štampanje, to je ostalo do danas u rukopisu. Sada ga dajemo javnosti, jer sve, što je od toga vremena pisano o ovom problemu, nije ni najmanje umanjilo vrijednost ovog originalnog i stručnog rada. Uredništvo. U tom izdanju ime autora, navedeno je samo incijalima dr. fra L. P. zbog bojazni od posljednica ili eventualne zabrane distribucije časopisa, što znači da publikacija toga autora nije bila poželjna komunističkom režimu. Citirana napomena Uredništva odraz je “slobode” tiska čim se svjetskoj javnosti predstavljao udbaški sistem. Nažalost, danas se mora reći, da su i neki crkveni ljudi popustili toj zvučnoj maksimi komunističkog jednoumlja.[5]
    U drugo izdanje Petrovićeve knjige Krstjani Bosanske crkve, čitatelja uvodi Dubravko Lovrenović. On je potvrdio da se fra Leo osmjelio da problemu Crkve bosanske pristupi s novog polazišta. Ova znanstvena avantura dovela ga je na koncu do zaključka kroz čiju se prizmu problem Crkve bosanske ocrtao u novoj dimenziji. Uz ostalo objavljivanja studije fra Leona Petrovića, ističe Dubravko Lovrenović, ima i dublji društveni smisao, budući da alarmantno upozorava na malignu spregu između ‘dvorskih historičara’ i nacionalnih ideologija.” (str. 10). Zatim slijedi Predgovor, koji je zapravo kratki sadržaj čitavog djela, tiskan najprije u Napretkovu kalendaru za 1945. godinu, str. 183.-188. Potom slijedi korpus knjige podijeljene u tri dijela:

    Crkveno-političke prilike u Hrvatskoj i Bosni do polovice XIII. stoljeća.

    dio: ‘Hereze’ u Bosni i

    dio: Vjera i ustrojstvo ‘kršćana’.

    Izdavači drugog izdanja Ziral i Svjetlo Riječi potrudili su se da knjiga dr. fra Leona Petrovića dobije novo ruho i iziđe iz anonimnosti pred široku javnost početkom 1999. Kroz cijelu knjigu razriješeni su inicijali s punim imenom autora i naslovom djela: dr. fra Leon Petrović, Kršćani Bosanske crkve. Dopisan je popis kratica, izvora, literature, kazalo imena, te otisnut sažetak na francuskom jeziku i sastavljeno kazalo cijele knjige.

    Knjiga dr. fra Leona Petrovića Kršćani Bosanske crkve radi o jednoj temi (razmišljanju, istraživanju) o krstjanima srednjeg vijeka. Brojni povjesnici nastojali su riješiti to pitanje, ali je ostalo još otvoreno. Neki su s više ili manje uspjeha pokušavali odgonetnuti nepoznanicu vezanu uz bosansko-humske krstjane. Dr. Franjo Rački, prof. Jaroslav Šidak, prof. Marko Vego, dr. Dominik Mandić slažu se u glavnom da su bosanski krstjani bili krivovjerci, heretici, uneseni u Bosnu za vladavine Bugara Bosnom (990.-1018.). U Bugarsku su donijeli tu nauku perzijski manihejci - pristaše Manesa (216.-277.). Bizantsko carstvo je kao i Rimsko dovodilo podanike pokorenih naroda, da im čuvaju granice. Oni su donijeli u Bugarsku dualističku nauku: bog dobra i bog zla. Za vrijeme bugarskog cara Petra (927.-969.), manihejsku nauku je primio i širio bugarski pop Bogumil. Kada su Bugari osvojili Bosnu, donijeli su u Bosnu i tu nauku.
    Dr. fra Leo Petrović u uvodu svoje knjige neposredno pred svoju mučeničku smrt dao je obrazloženje: “Svjestan sam da je prevelika smjelost u ovom prepletenom pitanju poći potpuno novim putem i tvrditi protivno onome, što su drugi s priznatim auktoritretom davno kazali a što je javnost primila kao povijesnu istinu” (str. 13.). Za vjersku sljedbu u srednjovjekovnoj Bosni fra Leo tvrdi da je jedini ispravan naziv krstjani, što je čisti prijevod grčkolatinskog christianus. On negira tvrdnju nekih autora koji su bosanske kršćane nazivali bogumilima ili patarenima. Misli, da bogumila u Bosni nije bilo, a pataren je podrugljiv naziv za sve kojima se nešto krivovjersko prebacivalo.
    Na stranicama svoje knjige Krstjani Bosanske crkve dr. fra Leo Petrović zastupa sasvim drugačije mišljenje od malo prije navedenog. Prema fra Leonovim znanstvenim rezultatima korijene ‘bosanske hereze’ treba tražiti u staroj hrvatskoj državi desetog i jedanaestoga stoljeća. U užoj Hrvatskoj progonjeni koncem XI. i početkom XII. stoljeća sklanjaju se u zaleđe, u Bosnu. Tu su, uz samostalnu Bosansku banovinu, ustanovili i samostalnu Crkvu sa samostalnim bosanskim biskupom.
    Po njemu bosanski krstjani su nastavak života benediktinaca, koji su u Hrvatskoj nestankom narodne dinastije bili progonjeni. Benediktinci su imali u Hrvatskoj brojne samostane. Redovnici su davali otpor tuđinskoj vlasti. Kada su im samostane opljaškali, oni su se sklonili u Bosnu kod narodnih vladara. Oni su i u novoj domovini nastojali živjeti zajedničkim životom. To su oni “dobri bosanski krstjani”. Starješina benediktinskih samostana zvao se je Abas, u Talijana nono. U bosanskoj se crkvi zove did, jer se i u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara predstavnik naroda kod vladara zvao did. Spominje se did Violeša 1062. did Ivan 1070., did Družnik 1072., te did Stojan ili Krasonja. Osim dida u pratnji hrvatskog kralja je bio i hrvatski biskup, neovisno od splitske metropolije, izravno podređen sv. Ocu papi. Njegovo ime nestaje 1185.
    Bosna je naslijedila način života Hrvatske. Isti obredi, isto pismo bosančica, isti kalendar Hrvatskog biskupa naslijedio je i bosanski biskup, hrvatskoga dida bosanski did. Ustanova bosanskih krstjana je na temelju sv. Benedikta, a ne sv. Bazilija, kako tvrdi Glušac. Didi imaju narodna imena, srpski monasi isključivo imena Starog i Novog Zavjeta. Bosanski krstjani su imali dvogube samostane, a na istoku su dvogubi samostani dokinuti na sedmom saboru u Niceji 787. godine.
    Na Bilinom Polju 1203. pred papinim legatom Casamaris-om ne predbacuje se bosanskim krstjanima nikakvo krivovjerje. Na sastanku nisu bili prisutni ni bosanski biskup, niti did, jer nisu bili osumljičeni. U autentičnim izvorima bosanskih krstjana ne može se naći nikakvo krivovjerje.
    1. Hvalovo Nikolsko evanđelje pisano 1400.
    2. Hvalov rukopis, pisan 1404. U njemu je Novi zavjet, psalmi i kantici.
    Izjava strojnika na Bilinu Polju 8. travnja 1203.
    Oporuka gosta Radina Butkovića 5. siječnja 1466.[6]
    Budkov rukopis (misal) 1407.
    Uz evanđelja najobljubljenija knjiga u samostanima bila je Breviarium – a on je djelo benediktinaca, kojega je glavni dio Psaltir, perikope iz Staroga i Novoga zavjeta. Pjesme i Kantici, te Životi, Antifonarij i Nokturnale. Nadalje, ‘kršćani’ nisu zabacivali crkvenu predaju, kako neki hoće. Odlomci u Hvalovu zborniku za to su nam najbolji dokaz. Navedeni rukopisi i dokumenti, ističe dr. fra Leo Petrović ne sadrže krivu nauku. Pola stoljeća kasnije to je potvrdila povijesna znanost. Biblijski kodeksi bosansko-humskih krstjana, piše vrsni poznavalac ovog fenomena dr. Franjo Šanjek, pisani na temelju glagoljskih predložaka, ni po čemu se ne razlikuju od pravovjernih svetopisamskih tekstova zapadne ili istočne tradicije. Krstjani vjeruju u ‘svemogućega Gospodina Boga’ i ‘svetu Trojicu’ te u ‘Gospodina našega Isusa jedinoga (Sina Božjega)’. Prožeti autentičnim kršćanskim duhom i ohrabreni evanđeoskom porukom, sljedbenici Crkve bosanske u osobnom i u javnom životu nastoje ostvariti ideal zajedništva prvih kršćanskih zajednica u duhu Kristovih učenika, čiji primjer ustrajno nasljeduju, pa se stoga i nazivaju ‘krstjima svete vjere apostolske’.[7]
    Izvještaji iz Mađarske i susjednih zemalja nisu vjerodostojni, jer su politički obojeni. A iz izvora bosanske provenijencije teško je zaključiti da su bosansko-humski krstjani ispovijedali strogi dualizam.
    Upozoravam, na temelju fra Leonovih znanstvenih rezultata, od četvrtog desetljeća XIII. stoljeća bosanska Crkva postala je akefalnom, a njeni vjernici su ‘obezglavljeni’. Ključnih, 1233. (uklanjanje iz Bosne domaćeg biskupa) i 1247. godine (odvajanje od dubrovalčke i pripajanje nadbiskupiji u Kaloči) otrgnuta je bosanska Crkva od zajednice s općom Crkvom. Otuda je u crkvi bosanskoj sve više iščezavao vjerski život. Bogoslužje je zapušteno, sakramenti se nisu dijelili... U cjelini nije poznato koju je vjersku istinu Crkva bosanska ‘nijekala’, kao ni što je krivovjerskog učila. Pripisuju joj se mnoge ‘krive nauke’, koje ona nije naučavala. ‘Svašta im se je u grijeh upisivalo, samo nije to, da riječ Božju rado ne slušaju’. Bez pastira i duhovnog vodstva bosansku crkvu zadesila je nesreća i stranputica. Detalji su nejasni i pod utjecajem Rimu nepoznate situacije u Bosni. Kao samostanska ustanova ‘kršćani’ su živjeli u svojim ‘hižama’ (samostanima) i na dvorovima zemaljskih odličnika zanemarujući vjerski i ćudoredni odgoj vjernika.
    Pojedinačno, kada je 1233. svrgnut zadnji bosanski biskup Vladimir, brat dida Rastudija, za bosanske biskupe postavljani su Madžari, koji nikada nisu u Bosnu povirili. Tako je zapravo bosanska crkva obezglavila. Stoga su, katkada bosanski didi sebe nazivali biskupom, da sebi podignu ugled među narodom. Tako se potpisuje did Radomir u pismu Dubrovčanima 1404., ali ga Dubrovčani nazivaju did, a ne biskup.
    Bosanski krstjani, napušteni od svakoga, oživjeli su dualističku nauku, koju su njihovi pradjedovi donijeli sa sobom, kada su doselili u ove krajeve.
    Bosanski did se je nalazio u pratnji vladarevoj, koji nije imao stalnog sjedišta kao ni vladari u Hrvatskoj. Franjevci su istisli bosanske krstjane i njihova dida iz pratnje vladarove. Onda su oni pobjegli u Hercegovinu pod zaštitu Kosača: Sandalja Hranića i Hercega Stipana, gdje ih je nestalo 1480. Prema običaju onoga vremena od mnogih su proglašeni hereticima, a naročito od onih koji su pretendirali i pokušavali da Bosnu u političkom i vjerskom pogledu pokore. To se naročito odnosi na mađarske crkveno-političke krugove.
    Vrlo su zanimljivi zaključci o unutarnjem životu i ustrojstvu ‘kršćana’ – sažetih u 15 točaka – do kojih je dr. fra Leo Petrović došao na temelju svojih znanstvenih istraživanja. U posljednjoj točci fra Leo kaže: “Nije nigdje zabilježeno, da je itko u Bosni ustao proti ‘kršćana’ ili ih kakogod napadao. Kolika je bila povezanost bosanske države i Bošnjaka uopće s ‘kršćanima’ vidi se najbolje iz činjenice, što je s nestankom slobodne bosanske države nestalo i njih” (str. 256.-260.).
    U epilogu Nestanak ‘kršćana’ dr. fra Leo Petrović navodi: “Općenito se govori: nestalo ih je, jer su ‘listom prešli na islam’ ili ‘u srodnom se pravoslavlju izgubili’. Nije točno ni jedno ni drugo. Oni su posve istrebljeni. Jesu li, dakle, Bosna i Crkva bosanska zajedno nestali.” (str. 261.). Druga fra Leonova poruka glasi: “Bosna se borila kroz mnoga desetljeća, postepeno propadala, dok nije, ostavljena od svih i svakoga, podlegla sili. Nepravedno se ‘kršćanima’ i ‘dobrim Bošnjacima’ upisuje u grijeh i sramotu kukavstvo i izdaja domovine.” (str.265.). Fra Leonova teza o bosanskim krstjanima je nešto sasvim novo. Ona je dokaz, da je pitanje bosanskih krstjana još otvoreno.[8]

    Z a k l j u č a k


    Bosanskom herezom do sada se bavilo preko četrdeset značajnijih povjesničara, koja se popularno naziva bogumilstvom. Usprkos tome ovaj je fenomen do danas ostao nerazrješen, odnosno utopljen u spekulacije i maštanja. Tako se počelo govoriti o “bogumiojadi” (Krleža). Sigurno je, u cijeloj južnoslovenskoj povijesti nema ni jedne teme oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja bosanske hereze bosansko-humskih krstjana i Crkve bosanske. To je pitanje u povijesnoj nauci poznato već preko 130 godina, još od 1867. kada su se istovremeno pojavile studije Božidara Petranovića Bogumili, crkva bosanska i krstjani i Franje Račkog, Bogumili i patareni. Zagreb 1869. Od tada je o Crkvi bosanskoj nastala brojan i različita literatura, ali ona usprkos svemu do danas predstavlja “jednu sfingu” (Vladimir Dvorniković). Bez obzira na sve zagonetke, ne može se reći da su bosanski krstjani bili malobrojni ili da su predstavljali efemernu pojavu. Ipak su oni vodili svoju vlastitu politiku. Za to postoje dokazi još od vremena Kulina bana i sabora na Bilinom Polju, više križarskih vojni protiv heretične Bosne, te bacanja poimenične anateme na starješine Crkve bosanske, do činjenice da je bosanski katolički biskup morao 1252. definitivno napustili Bosnu i svoje sjedište premjestiti u Đakovo. Odatle se ne može odricati utjecaj Crkve bosanske i njene duhovnosti na bosanski stil u životu i umjetnosti. Fra Leonova teza o bosanskim krstjanima je nešto sasvim novo. Ona je dokaz, da je pitanje bosanskih krstjana još otvoreno.[9] Prof. Jaroslav Šidak je analizirajući nestanak Crkve bosanske i islamizaciju Bosne i Hercegovine zaključio: “Pad Bosne se na Zapadu pripisivao izdaji prividno obraćenih heretika, iako historijska vrela ne govore u prilog uvriježenog mišljenja da su krstjani odmah i masovno prigrlili islam. Proces islamizacije zahvatio je cijelo stanovništvo, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost nije se provodio svugdje istom brzinom”.[10]
    Otvaram pitanje dokinuća institucije hrvatskog biskupa što su je dokinuli ugarsko - hrvatski kraljevi, te pozadinu preuzimanja dodatka u naslovu hrvatsko-ugarskih kraljeva “rex Ramae” 1138. i upozoravam na odlazak bosanskog biskupa 1252. iz Vrhbosne u Đakovo. Iza tih povijesnih činjenica, čini se, stoji jaki politički zahvat etničkog i vjerskog gušenja Katoličke crkve u Bosni koji je išao za “osiguranjem” biskupa! Dozivam u pamet, Mađari su među hrvatskim narodom kroz navedene akcije nastojali ostvariti ujedinjenje s Ugarskom. To su činili preko svojih ljudi da u svojim rukama zauzmu duhovnu i državnu upravu.
    Na koncu još uvijek nije donesen konačan sud niti predstavljena prava istina o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj i njezinim krstjanima. Isto tako, ostalo je više tajni o podrijetlu, umjetnosti, pismenim proukama i simbolici sepulkralnih spomenika – stećaka. Mučenik Crkve u Bosni i Hercegovini dr. fra Leo Petrović ispisao je novu i jedinstvenu stranicu o toj pojavi. Njegova knjiga Krstjani Bosanske crkve znatan su prinos znanosti još jednog člana Hercegovačke franjevačke provincije u nizu znanstvenika koji su istraživali istinu o srednjovjekovnoj Bosni. dao Bog da bude više naših povjesničara kako bi i istina o bosansko-humskim krstjanima prestala bivati problematičnom a postala bjelodanijom.

  9. #559
    Avatar von Allissa

    Registriert seit
    07.08.2009
    Beiträge
    44.232
    Zitat Zitat von Dubrave Beitrag anzeigen
    Bosanska Posavina & Herceg Bosna sollen zusammen ne neue Entität bilden Dann hätten alle das was sie wollen.
    Bosna nije samo bosnjacima i srbima misljena..
    pa i nije....bosna je za SVE bosance i hercegovce bez obzira koje vjere.

  10. #560

    Registriert seit
    15.08.2011
    Beiträge
    622
    lasst doch endlich mal dieses abgefuckte thema, wenn ich schon lese wieviel scheisse hier geschrieben wird, kommt mir die kotze hoch, jeder soll sich als das sehen was er will und gut ist.

Ähnliche Themen

  1. Antworten: 136
    Letzter Beitrag: 16.11.2010, 15:21
  2. Antworten: 454
    Letzter Beitrag: 23.05.2010, 22:06
  3. Antworten: 3
    Letzter Beitrag: 03.10.2008, 11:47
  4. Bosnien: Wähler wollen Stimmrecht für Kommunalwahl verkaufen
    Von cro_Kralj_Zvonimir im Forum Politik
    Antworten: 11
    Letzter Beitrag: 03.10.2008, 00:43