22.06.2011. | 21:39
DE FACTO DE JURE by JURICA PAVIČIĆ Grad koji nema pravo slaviti 22. lipnja

Kad sam prošlog petka stigao kući i otvorio poštanski sandučić, spazio sam u dnu pretinca, među gomilom papirnog junka, pozivnica, pisama, letaka za dostavu plina i popusta na carsko meso, jednu jednostavnu, bijelu omotnicu.



Kuverta o kojoj je riječ sadržavala je pozivnicu na svečanu akademiju povodom 22. lipnja, Dana antifašističke borbe, svečanost koja se upravo u trenutku dok pišem ovaj tekst održava u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu.

Pozivnica za svečanost povodom dana partizanskog ustanka stigla mi je na kućnu adresu, na papiru s državnim grbom u memorandumu, a pod ozbiljnim, svečanim dopisom bili su potpisani župan Ante Sanader i splitski gradonačelnik, Željko Kerum.

Gledao sam tog jutra taj svečani, bijeli list s hrvatskim grbom na vrhu i razmišljao o gorkoj ironiji papira koji držim u ruci. S jedne strane, u Hrvatskoj ne postoji grad koji ima više prava slaviti dan antifašističkog ustanka nego što ima Split. U Hrvatskoj ne postoji regija koja je tako jednodušno i tako masovno podržavala partizanski pokret kao što ga je podržavala srednja Dalmacija od Murtera do Korčule.

Isto tako, u Hrvatskoj i u Dalmaciji ne postoji grad koji se od 1941. do 1944. fašizmu opro tako gorljivo, tako masovno i tako jednodušno drsko. S izuzetkom tanke talijanske elite, pročetničkih rojalista i jedva par desetaka ustaša, Split je u Drugome svjetskom ratu bio jednodušno partizanski grad, a borba protiv Talijana, Nijemaca i ustaša u Splitu je – jednako kao u Nizozemskoj ili Poljskoj – ujedinjavala sve ideologije i sve boje.

U Splitu, antifašistički je otpor ujedinjavao i Hrvate i Jugoslavene, i haesesovce i unitariste, i komuniste i katolike, i lijeve i desne. Moja obitelj – obitelj nabožnih varoških obrtnika – jednako je pomagala partizane kao i obitelji komunista batelanata, ali i građanske obitelji s klavirom i srebreninom.

U Splitu ‘45, svaka familija i svaki portun imali su nekog tko se vratio iz partizana, a nažalost vrlo često - i nekog tko se nije vratio. Nema, dakle, grada u Hrvatskoj koji bi s toliko prava imao slaviti 22. lipnja.

A opet – ne postoji u Hrvatskoj danas grad koji na tu svečanost ima tako malo prava, i u kojem slavljenje Dana antifašističke borbe do te mjere ima okus bljutave, neiskrene šarade.

Naime, isti taj grad u kojem nas gradonačelnik i župan pozivaju na akademiju povodom antifašističke borbe, proteklih je tjedana dospio u središte globalne pažnje ne po tome što se fašizmu učinkovito opro, nego po tome što je fašizam demonstrirao masovno i javno.

Svega desetak dana uoči akademije na koju su me tako pristojno pozvali poteštat Kerum i župan Sanader, na istoj Rivi na kojoj su ‘43 stajala njemačka vješala stajalo je nekoliko tisuća ljudi koji su napali gay paradu, skandirajući „pedere u logore“ i uzdižući desnu ruku na mussolinijevski rimski pozdrav.
Kakav smo mi grad

Isti grad čije je vodstvo pozvalo stare antifašiste na akademiju u teatar, grad u kojem svaki treći zid rese ušata U zgodno garnirana raspelom, u kojem narisanu svastiku možete vidjeti u svakom kvartu, a grafit „ajmo ajmo ustaše“ krasi čak i nadbiskupski dom u Zrinsko-Frankopanskoj ulici.

To je grad u kojem se uoči utakmica na stadionu ori Marko Perković Thompson, čiji nogometni klub vodi čovjek koji se slikao s ustaškom kapom, a čiji zidovi jasno daju do znanja da bi – što se lokalnih grafitera tiče – za Srbe i pedere trebalo nanovo otvoriti Jasenovac.

Pošto ne postoji pristojan način da se to kaže, kazat ću otvoreno i neuvijeno: Split je danas u golemoj mjeri fašistički grad. Ne katolički, ne „ukorijenjen u kršćanstvo“, ne konzervativan (jer konzervativno uključuje i kućni odgoj). Ništa od toga – nego jednostavno – fašistički.

Kako se to dogodilo? Gdje smo, na kojoj točki izgubili ono što smo imali? Kako je grad koji je u ovoj zemlji prednjačio prema odbojnosti prema fašizmu postao grad koji fašizam diše, živi i emitira poput zračenja, inficirajući njime kužno cijelu naciju? Mogućih odgovora na to pitanje ima mnogo, i svi su krajnje spekulativni.

Jedni će – prilično neutemeljeno – za to optužiti ove ili one „došljake“. Drugi će reći da se Split nije promijenio nego je uvijek bio gorljiv i netolerantan grad, samo se ta ljutita gomila 2011. obrušila na gejeve, 1991. na Saška Gešovskog, 1945. na „sluge okupatora i nenarodne elemente“, a 1920. na talijanske dućane. Treći – kojima sam dijelom i ja sklon – sve će pripisivati socioekonomskim prilikama, te korijene toga fašističkog lumpenproletarijata tražiti u svim onim uništenim industrijskim kolosima, svim zatrtim radnim mjestima koje je posisao tranzicijski tsunami, da bi umjesto njih diljem Splita nikle bezdušne, prevelike crkve.
Ispljunuti od svoje domovine, nezaposlena djeca nezaposlenih roditelja, izloženi koktelu tuđmanovskih dnevnika i katolicizma kao državne (a najmanje – kršćanske) ideologije, „neki novi klinci“ našli su uporište tamo gdje su ga našli: u podignutoj desnici i stadionskoj okuci.

Niti mogu, niti želim sociologizirati napamet i pogađati koji je od svih ovih odgovora točan. No, ono što mene osobno frapira je ta duboka shizofrenija s kojom moraju živjeti ti mladi, desni mulci. Naime, oni su antikomunisti, ali žive u stanovima ostalim od socijalizma i od penzija koje su starci zaradili u socijalističkoj firmi.

Oni su turbohrvati, ali se nikad nisu makli dalje od Šibenika, a glavni grad zemlje mrze jer je to grad „šminkera“, BBB-ja i „ljubitelja pederčina“. Oni slave ustaše, ali nakon tri pive stvarno će vam priznati da im je bar netko poginuo u partizanima. Oni navijaju za „bilu boju“, ali nose crne majice. Žive za Hajduka i crtaju Torcidino T uz ustaško U, ali moraju živjeti s tim da je njihov klub bio s Titom na Visu, te da je u partizanima nastupao sa zvijezdom na prsima.

Žive u gradu koji vole, opiru se „splitofobiji“ i ne daju nikom da zucne „ništa kontra Splita“. Ali – istodobno se pretvaraju da taj grad nije cijelo jedno stoljeće bio ono što je bio: a bio je partizanski i protuustaški.

Pa kako to živite?

Stoga bih sve te klince upitao – bez uzaludnog truda da ih preodgajam – kako zaboga miloga živite sa svim tim kontradikcijama? Kako sve to pospojite u glavama, a bez kurcšlusa? Kako možete biti ustaše, a navijati za partizanski klub? Kako možete voljeti klub, a ne voljeti njegovu prošlost? Kako se možete lokapatriotski busati svojim gradom, a opet – prezirati ono što je on bio, ne pred dvjesto, ne pred sto godina, nego takoreći jučer?

Koji to mentalni napor iziskuje, kad volite jedan klub, grad i regiju, a ne volite sve ono što ga iz srži i suštinski određuje? Kako se nosite s tim nevjerojatnim proturječjem, a da vam ona ne sprže mozak kao jaje na tavi?

U ovoj smo zemlji zadnjih desetljeća svašta vidjeli i naučili. Vidjeli smo kakve gluperde ljudi mog biti. Poučen time, na sve sam spreman, sve mogu shvatiti i na svako smo zlo pripremljeni. No, i pokraj svega toga, ovo nevjerojatno proturječje, tu splitsku shizofreniju godine dvije i jedanaeste – ja naprosto nisam kadar shvatiti.

jurica pavičić, foto: joško ponoš / cropix