BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 2 von 5 ErsteErste 12345 LetzteLetzte
Ergebnis 11 bis 20 von 43

Josipović veraergert BiH Moslems

Erstellt von Cvrcak, 06.04.2011, 21:21 Uhr · 42 Antworten · 2.139 Aufrufe

  1. #11
    Slavo
    Bosniaken?
    Naja ich würd sagen, dass die Kroaten in BiH eher aufmucken würden als die Bosniaken... keine Ahnung an welchen Drogen Josipovic geschnüffelt hat O.o

  2. #12
    Avatar von GOJIM

    Registriert seit
    14.10.2009
    Beiträge
    5.604
    stipe mesic war ein präsident, diese schwuchtel daa ist für n arsch.

  3. #13

    Registriert seit
    26.02.2011
    Beiträge
    9.975
    Predsjednik me pozvao na kavu. Došla sam, sjeli smo... Više ga baš i ne slušam, mislim koja sam ja budala'

    Datum i vrijeme: 4.4.2011. u 16:54h
    By: Ivana Simić Bodrožić

    DRAGA REDAKCIJO BETONA,

    molim vas, možete li mi pomoći? Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije.

    KOST U GRLU
    Ipak, ovaj sa Srbima je dublji, konkretniji, iracionalan i racionalan u isto vrijeme. Počinje u ljeto ‘91. kada sam iz Vukovara otišla na more i zapravo, da budem iskrena, nikad se više nisam vratila. Grad je u međuvremenu, tako su prenosili neki vaši mediji, „oslobođen“, a nekoliko godina kasnije, tako su prenosili naši, „mirno reintegriran“. U međuvremenu sam provela nekoliko nezaboravnih godina u prognaničkom smještaju u Kumrovcu, u bivšoj Političkoj školi za školovanje elitnog komunističkog kadra, ovo je istina, vjerujte, čekajući da ljetovanje završi. Također u međuvremenu, nestao mi je otac (znam, znam, već zvuči komplicirano, bilo je tu i vidovnjaka i svega). Od nekih komšija koje su se noć nakon „oslobođenja“ tamo zatekle, čuli smo da je posljednji put viđen na Ovčari, a vjerujte, tko god se tamo zatekao, nije završio dobro. U bilo kojem smislu. Još uvijek ga tražimo, zajedno s grupom koja je prošla „ručnu obradu“. Nakon tog cijelog džumbusa trebalo je proći mnogo vremena, noćnih mora, trebalo se naći pravih i nevjerojatnih ljudi (i jedan podlistak) da prestanem dobivati doslovno fizičke reakcije kad čujem „bre, lepo, ujdurma“ i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike. Moja komunikacija s „onom stranom“ svijeta nije postojala, ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika. U mom životopisu sve je bilo besprijekorno čisto, osim jedne jedine mrlje; kada sam na Sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine, umirući od gladi nakon nekoliko sati putovanja vlakom, autobusom, avionom, sa srpskog štanda (već halucinirajući od izgladnjelosti), na nagovor hrvatskog kolege pisca maznula čokoladni kolač nakon čega me, na moj užas, satima ucjenjivao da će to ispričati svima koji me znaju. Jedina olakotna okolnost bila je da mu to nitko, tko god me poznaje, ne bi povjerovao. (Iako, moram ovdje priznati da sam imala jednu buntovnu pubertetsku fazu, oko ‘94., kad sam slušala Boru Čorbu jer su svi drugi slušali Thompsona, ali završila je brzo nakon što je Kost u grlu intervencijom mog starijeg brata začepila wc školjku). Nisam se mogla osloboditi osjećaja da kada sportski komentator spominje Srbina Đokovića, da ga zapravo vrijeđa, pa zaboga, ne može li ga nazvati nekako drugačije, nego Srbin? Općenito, na našim programima, desetljeće i pol nakon „oslobođenja“ i „reintegracije“ moglo se čuti sve više vijesti o aktivnostima s „one strane“. Ne samo vezanih uz ratne zločine i nevjericu koja obično dolazi nakon otriježnjenja, a nama ovdje poznatu pod ciničnom frazom „Pa ko nas, bre, zavadi?“, nego i o raznim sportskim, estradnim, svakodnevnim aktivnostima (naprimjer, tuča pravoslavnih popova pred manastirom). Do tada mi je već, moram i to priznati, od svih događaja iz prošlosti i dosljednog štreberskog potiskivanja, u glavi nastao popriličan kaos, praćen simptomima tjeskobe. Tada sam jednog dana, nakon što mi je dosadilo s neutvrđenim bolovima na lijevoj strani ispod rebara sjediti pred računalom i googlati simptome, riješila zapisati ponešto od svega toga čega se sjećam. Sama sam se iznenadila konzerviranoj hrpi pustolovina djeteta koje odrasta po hotelskim hodnicima, izopačenom životu koji nam je bio normalan (u nedostatku alternativnog), i činjenici da se polako, ali sigurno segmenti mog života nesumnjivo počinju okupljati, priznala ja to ili ne (kad je postalo sasvim jasno da suživot dr. Jekylla i mr. Hydea puca po šavovima), oko tog horor filma započetog 1991. na ovim prostorima. Tako sam napisala roman. Tek ponešto sam izmislila, ali zapravo, radi se o meni. O nama. Srbima i Hrvatima. Zlu i jadu. Zločinima i profiterstvu. Nemoći. I djeci najprije, usred svega toga. I smijehu, također usred svega toga. Sigurno se pitate je li mi bilo teško, i da li mi je onda, nakon toga bilo lakše? E, pa reći ću vam; prvo je bilo lakše, a onda teže, onda teško, pa malo lakše, pa onda šta-ja-znam. E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo...), ali sama ta spoznaja o vama, bila je slična onoj moje trinaestogodišnje junakinje kada je rastrgana sumnjama naišla na pitanje u časopisu Super teen, koje je glasilo: Imam petnaest godina, nemam dečka i samozadovoljavam se. Jesam li normalna? Jesi., to ju je dosta mučilo pogotovo srijedom kad je bio vjeronauk. Dakle, postoji taj Beton. Super. Koje olakšanje. Nikad mi nije palo napamet... Znači o tome se ipak priča „tamo“. I to kako se priča?! Neću sad reći, od tog trena okrenula sam novu stranicu, ne, ne ide to tako lako, ali recimo da sam odnedavno spremna razmotriti činjenicu da ako se jednom slučajno nađem kod Tovarnika, možda postoji ta mogućnost da me ne proguta crna rupa, nego da mogu nastaviti hodati dalje, klimavo, naravno, ali ipak. Možda ste u ovom pismu sad već pomalo izgubili nit, svašta sam do sada nadrobila, ali još samo malo strpljenja, stvar je dosta komplicirana. Kao što vidite, pitanje dolazi na kraju. Dakle, još jedanput: rat, roman, djeca. Čini vam se da nešto nedostaje? Da, kako je ono došlo do toga? (Izostavimo male zločeste čimpanze s noževima i mitraljezima.) Političari, naravno. U mojoj romanesknoj priči ne spominju se puno, ipak se radi o dječjem svijetu, iako, naravno, urlaju iz podkonteksta, viču: „Ne čujem dobro!“ s jedne strane i „Zna se!“ s druge, ali stjecajem novih okolnosti i zbog moje želje da se konačno i svjesno pozabavim time, moram sad i o njima napisati ponešto. Ovu dvojicu luđaka ovaj ću put ostaviti tamo gdje, na sreću, sada i jesu jer imamo mi ove aktualne koji svakako zaslužuju malo pažnje.

    NA KAVI S PREDSJEDNIKOM JOSIPOVIĆEM
    Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb, tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost; prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se, a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel. U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas koji postavlja pitanje:
    „Biste li popili kavu s Predsjednikom?“
    „Predsjednikom čega?“ zbunjeno pitam.
    „Pa našim Predsjednikom, Predsjednikom Hrvatske.“
    „Ja?!“
    „Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od svog prijatelja gradonačelnika R. koji je posjetio promociju vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno razgovarali. Onda?“
    „Pa... Da, mislim, naravno, apsolutno, hvala, uh, baš ste me iznenadili.“
    Možete vjerojatno zamisliti moje iznenađenje. Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago, iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom (oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih razloga, drži do kraja.
    Kiša lije, prijatelj me vozi do Predsjedničkog ureda, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda sprovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako Savjetnik i ja, ćaskamo kako se priliči i čekamo Predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, ok, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide. Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se, (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me je pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi čas da mi se obrati.
    „I, recite“, s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori, „koji je vaš problem?“
    Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi ameri) koji je moj problem???
    „Pa...“, ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te Predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni Savjetnik i milozvučno podsjeća Predsjednika.
    „Znate, pa to je ona spisateljica iz Vukovara, sjećate se kako smo pričali da bi bilo dobro da se sretnete.“
    „Da, da, da...“ Klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu se radi.
    „Eto, baš lijepo da ste došli.“
    Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme, pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s Predsjednikom.
    „Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem?“ pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje.
    „Ooo, sjajno je bilo!“ odgovara Josipović oduševljeno.
    „A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima...“

    „A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao.“ Točka.
    „Aha.“ Točka.
    (Kasnije se ispostavilo da se radi o rendgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89., ‘90. Valjda za slučaj ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.)
    „Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to...“ Kaže Josipović.
    „Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo... A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.“
    Ovdje samo želim napomenuti kako sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.
    „Kako to mislite?“ trgne se Josipović. „Tamo su divljački ubijeni civili!“
    „Znam da jesu, i žao mi je, samo...“ Prekine me i nastavi sad već grmjeti.
    „A znate li vi kako su ih ubijali?“
    „Ne.“ Gotovo postiđeno kažem.
    „Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo...“ Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio nastavio je dalje.
    „Ili zamislite da ste vi obitelj Zec.“ Kaže Predsjednik meni.
    „Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno!“
    (Radi se o srpskoj obitelji mučki ubijenoj usred rata, u Zagrebu).
    Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem:
    „Žao mi je.“
    Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, Predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.
    Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno - da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema - nula.
    Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat, i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme.
    „I recite...“ Samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja haškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da se radi o dosadnoj muhi, i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane, pitao je:
    „... imate li djece?“
    „Imam dvoje.“
    Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolice i uskliknuo:
    „Pa dajte da vidim slike!“
    Mehanički vadim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući:
    „Joooj, kak’ su slatki, pa ja obožavam djecu!“
    Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim van, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta.
    Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, saznajem da je to nemoguće s obzirom da je ovdje blokiran svaki signal osim njihovog. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti.
    Da, tako izgleda osoba koja ide s Predsjednikom na kavu.
    I da, političari. I Srbi. I Hrvati.
    Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi:
    Jesam li normalna?

    DRAGA REDAKCIJO BETONA

    -----------------------------------------------------------------------------------------------
    noch was


    "I RECITE, koji je vaš problem?". Pitanje je to koje je Ivo Josipović postavio spisateljici Ivani Simić Bodrožić na početku audijencije na Pantovčaku. No isto tako ona ga je vrlo lako mogla postaviti njemu: "Koji je vaš problem?". Jer čini se da ih ima više od jednog.
    Ivana Simić Bodrožić ima svojih problema. Otac joj je nestao na Ovčari, ratne traume iz Vukovara duboko su ukorijenjene u njenoj psihi, otvoreno priznaje da "ima problem" sa Srbima i sa svime što je "istočnije od Tovarnika". Sada je, međutim, shvatila da ima problem i s hrvatskim Predsjednikom. Na Pantovčak se popela u novoj haljini i puna ponosa, a vraćala se pokisla i mokra do kože. Metaforički i doslovno.
    "Da, tako izgleda osoba koja ide s Predsjednikom na kavu", napisala je ona na kraju teksta kojeg su prenijeli brojni hrvatski mediji. "Moje pitanje glasi: Jesam li normalna?".
    Gnjavatori i cjepidlake
    Ivana Simić ima, dakle, puno problema. Ali njezino pismo otkriva da ih ima i Ivo Josipović. Onima koji prate njegov predsjednički mandat to ne predstavlja veliko iznenađenje. Ali radi se ipak o gnjavatorima i cjepidlakama.
    Ovoga puta Josipovićevi problemi osvanuli su u formi razočaranja mlade žene koja je mislila da se Predsjednik doista želi upoznati s njom. Jer tako joj je u pozivu najavio njegov savjetnik. Onaj isti savjetnik koji Predsjednika nije brifirao o osobi s kojom se treba naći. I to predsjednika koji je toliko posvećen kulturi da nije imao pojma tko je dobitnica nagrade za knjigu "Hotel Zagorje". A kad je saznao, nije ga previše impresioniralo.
    Kaos na Pantovčaku
    Sada je mnogima jasnije kakav kaos zapravo vlada na Pantovčaku. Tko su savjetnici, kako savjetuju, kako blamiraju onoga za koga rade... No, to je samo jedan od problema koji bi se mogao svrstati u kategoriju unutarnjeg ustroja Pantovčaka. Puno je dublji problem ono Josipovićevo pitanje s početka: "Koji je vaš problem".
    Josipovićev nastup s pozicije moći
    Tako razgovor obično započinju oni koje uopće ne zanimaju oni kojima to pitanje postavljaju. Oni koje ne zanima njihov odgovor. Kao ni tuđi problemi. Takvo pitanje postavljaju oni koji znaju da nastupaju s pozicija moći. "S visine koja mu priliči".
    Druženje, kako ga je opisala mlada spisateljica, bilo je prilično neugodno. Ona se zanimala za Ovčaru, on joj je pod nos gurao Paulin Dvor i obitelj Zec. Ona se raspitivala o dokumentima koje je Boris Tadić donio u Vukovar, a on joj je pod nos gurao novinske članke u kojima se omalovažava njegova državnička gesta.
    Ljudski interes - nula
    Uglavnom, prema onome što je Ivana Simić napisala, Josipović se ponašao točno onako kako smo od njega navikli: "Bila sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema - nula".
    Pojednostavljeno, bitan je samo Ivo Josipović kao predsjednik Republike. I njegovo pitanje: "Koji je vaš problem?".
    I kao što se spisateljica ne srami svojih problema, Josipović se ne obazire na svoje. Na permanentne probleme sa savjetnicima i pomoćnicima, na kaos koji dovodi do ovakvih blamaža, na svoju taštinu i častohleplje.
    Josipovićevi problemi su i naši problemi
    Nažalost, svi njegovi problemi s kojima se suočila Ivana Simić neminovno su i naši. Hrvatski građani plaćaju taj diletantizam, tu hordu savjetnika i pomoćnika koji očito ne rade ništa ili rade loše. A najgore je što na čelu takvog Ureda stoji osoba koja gotovo jednako ne mari za ljude koje je zaposlio, kao i za ljude koji mu dolaze na razgovor.
    Tako je nedavno na Pantovčaku primio štrajkaše iz Večernjeg lista i pružio im podršku u borbi za kolektivni ugovor, a onda tom istom Večernjem dao intervju, i to novinarki koja ne sudjeluje u štrajku. Ako netko slučajno pita, on je dobar sa svima.
    I možda Josipović nije riješio "probleme" Ivane Simić Bodrožić, ali ona je zato pred svima otkrila njegove. I svojim tekstom nanijela mu težak PR udarac. Za čovjeka koji se tako trudi da se ne zamjeri nikome, uspio se zamjeriti onoj koja je to najmanje očekivala. I najmanje željela


    "Koji je va

  4. #14
    Cvrcak
    Ich sag ja, Gloria President

  5. #15

    Registriert seit
    18.03.2008
    Beiträge
    20.935
    Zitat Zitat von Cvrcak Beitrag anzeigen
    Ich sag ja, Gloria President
    Jel ti krivo?


  6. #16
    Cvrcak
    Zitat Zitat von Mastakilla Beitrag anzeigen
    Jel ti krivo?

    Haengt dieses Foto ueber dein Kinderbett?

  7. #17
    -Mačak-
    Zitat Zitat von Mastakilla Beitrag anzeigen
    Jel ti krivo?

    Ist das Zmaj?

  8. #18
    -Mačak-
    Zitat Zitat von Cvrcak Beitrag anzeigen
    Ich sag ja, Gloria President
    Strasno!

  9. #19
    Avatar von Climber

    Registriert seit
    12.01.2009
    Beiträge
    6.229
    Ogorčeni Bošnjaci u RH: Josipovićeva izjava podsjeća na Karadžićevu i Šešeljevu retoriku

    Objavljeno dana: 08.04.2011. / 15:29
    Autor: Hina , Nacional.hr
    Ovakve izjave smo već ranije imali prigodu slušati od haških uhićenika Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, dodaje se






    Ivo Josipović Stranka demokratske akcije (SDA) Hrvatske izražava svoje duboko ogorčenje izjavom predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića u kojoj iskazuje "svoju duboku zabrinutost" za mogući porast ekstremizma u susjednoj državi Bosni i Hercegovini "u kojoj živi veliki broj muslimana", priopćeno je danas iz ove stranke.


    Ovakve izjave smo već ranije imali prigodu slušati od haških uhićenika Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, dodaje se.
    Najmanje što smo mogli pretpostaviti da će te se pridružiti osvjedočenim ratnim huškačima i kreatorima genocida nad pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Vi ste to učinili i veoma smo zabrinuti zbog mogućeg generiranja širenja nesnošljivosti u cijeloj regiji, navodi se.


    Gospodine predsjedniče, poručuje SDA Hrvatske, već smo ranije uočili vašu spremnost koketiranja s Miloradom Dodikom koji je samo u jednoj stvari dosljedan a to je nestanak i raspad Bosne i Hercegovine. Za nas je Milorad Dodik bio i ostao sustavna prijetnja postojanju neovisne i cjelovite Bosne i Hercegovine, ističe se.


    'Zapreprašten sam i žao mi je. Doista mislim kako muslimani nisu prijetnja'
    I dok cijeli svijet nastoji marginalizirati njegov rad vi, gospodine predsjedniče, dajete mu pojačani legitimitet u daljnjoj destrukciji dijelova Bosne u kojima njegova vlast nije upitna. Stoga nismo iznenađeni da se iznova u dijelovima pod ingerencijom Milorada Dodika iznova događaju napadi na sakralne objekte islamske i katoličke provenijencije i na pripadnike nesrpskog življa, poručuje se u priopćenju.


    Za razliku od vaše izjave, pozdravljamo smirenu i dostojanstvenu izjavu dr. Franje Topića (predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak) koji živi u BiH i koji dobro zna da većina Bošnjaka nije za radikalizaciju, stoji u priopćenju SDA Hrvatske.


    Članak je preuzet sa Ogor

  10. #20

    Registriert seit
    17.01.2011
    Beiträge
    1.486
    Radikale Moslems oder vahbiten sind unbeliebt bei den Moslems in Bosnien

Seite 2 von 5 ErsteErste 12345 LetzteLetzte

Ähnliche Themen

  1. Antworten: 3
    Letzter Beitrag: 26.05.2012, 10:52
  2. Promi Moslems / Star Moslems / Wer ist zum Islam kon.?
    Von Zlatan89 im Forum Religion und Soziales
    Antworten: 294
    Letzter Beitrag: 31.01.2012, 19:16
  3. Titos Enkel veraergert Serben
    Von Cvrcak im Forum Politik
    Antworten: 50
    Letzter Beitrag: 09.04.2011, 21:42
  4. Moslems gegen Moslems im Kosovo
    Von Lucky Luke im Forum Kosovo
    Antworten: 94
    Letzter Beitrag: 05.03.2010, 11:18