BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 1 von 13 1234511 ... LetzteLetzte
Ergebnis 1 bis 10 von 121

Jugoslawien Konflikt

Erstellt von Grimm, 14.10.2010, 08:22 Uhr · 120 Antworten · 12.749 Aufrufe

  1. #1

    Registriert seit
    03.02.2009
    Beiträge
    4

    Jugoslawien Konflikt

    Hallo ,
    ich will mich nicht nur auf die Medien verlassen und frage daher hier nach den Ursachen des Konflikts in Jugoslawien in den 90er Jahren.
    Konkret: Was war die Vorgeschichte von dem Massaker von Srebrenica , wie entwickelte sich die Auseinandersetzung.

    Danke für Eure Antworten
    Grimm

  2. #2
    Dadi

  3. #3
    Avatar von kiko

    Registriert seit
    28.07.2008
    Beiträge
    10.647
    :

  4. #4
    Kelebek
    Zitat Zitat von Grimm Beitrag anzeigen
    Hallo ,
    ich will mich nicht nur auf die Medien verlassen und frage daher hier nach den Ursachen des Konflikts in Jugoslawien in den 90er Jahren.
    Konkret: Was war die Vorgeschichte von dem Massaker von Srebrenica , wie entwickelte sich die Auseinandersetzung.

    Danke für Eure Antworten
    Grimm
    Du kannst dich mehr auf Medien verlassen, als auf das Balkanforum. Das ist wie, wenn du 5 Geschwistern fragst, wer denn nun der Schuldige ist, dass man nicht das Erbe der Eltern aufteilen konnte.

  5. #5
    Emir
    Zitat Zitat von Grimm Beitrag anzeigen
    Hallo ,
    ich will mich nicht nur auf die Medien verlassen und frage daher hier nach den Ursachen des Konflikts in Jugoslawien in den 90er Jahren.
    Konkret: Was war die Vorgeschichte von dem Massaker von Srebrenica , wie entwickelte sich die Auseinandersetzung.

    Danke für Eure Antworten
    Grimm
    Servus


    Da bist du hier genau richtig, nur das Problem was hierbei rauskommt, das sind 3 verschiedene Storys zu dem ganzen. Kannst nicht sagen, das Allgemein jemand Schuld ist..... gehören ja immer mehrere dazu!

    Da es so ein großes Thema ist, stell lieber Fragen wie z.B dies mit Srebrenica.

    Die Bosniaken (bosnische Moslems) sowie die bosnischen Kroaten hatte zum Beginn des Krieges nichts, mit nichts meine ich Waffen, ein Angriff auf die Serben wäre einfach selbstmord gewesen doch Leute wie Milosevic, Karadzic und Co. meinten Sie müssten die Serben in Kroatien sowie Bosnien beschützen, weil die vor hatten Sie zu vertreiben bzw. zu ermorden, dass das quatsch ist, das weiß jeder nur will unten niemand seine Fehler eingestehen.

    Deshalb gibt es dort mehrere Storys->

    - Die bosnische Moslems fingen an kleine Dörfer anzugreifen und Serben zu vertreiben und Sie "schützen sich nur"
    - Es gab nicht so viele Tote... Einige sollen noch am leben sein
    - Die Toten sind nicht nur Moslems sondern auch Serben (Srebrenica lebten so gut wie keine Kroaten)


    Fakt ist aber, das Leute wie Nasir Oric freigesprochen worden sind und das ein Internationales Institut über 6400 Leichen anhand Ihrer DNA/DNS zuordnen konnte. Letztes bzw. dieses (bin mir net sicher) wurde wieder ein Massengrab gefunden. 1 bosnischer Kroate und über 700 bosnische Moslems (findest im Internet die richtigen Zahlen, will jetzt net suchen, is ne Liste mit Namen, usw.)

    Memorijalni centar Srebrenica - Poto?ari | Liste ?rtava genocida

  6. #6
    Avatar von DZEKO

    Registriert seit
    09.08.2009
    Beiträge
    55.025
    Zdravko ist Schuld.

    Ps, Thread Closed.

  7. #7
    Beogradjanin
    Zitat Zitat von Grimm Beitrag anzeigen
    Hallo ,
    ich will mich nicht nur auf die Medien verlassen und frage daher hier nach den Ursachen des Konflikts in Jugoslawien in den 90er Jahren.
    Konkret: Was war die Vorgeschichte von dem Massaker von Srebrenica , wie entwickelte sich die Auseinandersetzung.

    Danke für Eure Antworten
    Grimm
    Die Ursachen für den Konflikt der Tausende Tote forderte, Leben zerstörte, so viel zu Asche verwandelte ist so komplex dass es dauern wird.

    Srebrenica war eine Schande für das serbische Volk, man richtete tausende junger Männer aus Blutdurst, allein der Gedanke daran lässt einen nahezu Tränen in den Augen entstehen. Die Vorgeschichte dazu ist schwierig, wie es Emir bereits schrieb. Es gibt mehrere Varianten, das wichtigste lass dich nicht von Nationalisten aller Seiten blenden, denn dieser haben wir einige.

    Es war eine gezielte Aktion, von schrecklicher Bestialität getrieben um einen weiteren Schritt zu unternehmen die bosnischen Moslems auszuradieren. Es gab Vorfälle in den Dörfern um Srebreinca aber nichts dass dies legitimiert, nichts...



    Werde gerne zu dem Thema ausführlicher schreiben, wenn es meine Zeit erlaubt, wie ich bereits schrieb sehr komplex...

  8. #8
    Avatar von Cobra

    Registriert seit
    08.06.2009
    Beiträge
    64.190
    Du willst Informationen?

    Die sollst du haben!


    1986. - 1989.

    1986.
    (24.-25.IX.) Beogradski list Večernje novosti objavio je dio teksta, kasnije poznatoga kao Memorandum SANU, u kojem je izložen velikosrpski program.
    1987.
    (23.-24.IX.) Na dramatičnoj 8. sjednici CK SK Srbije prevladala je velikosrpska i agresivna struja Slobodana Miloševića, koji je izjavio da će brzo riješiti krizu na Kosovu.
    1988.
    (9.VII.) U Novom Sadu održan je prvi "miting solidarnosti" sa Srbima iz Kosova.
    Mitinzi (tzv. događanja naroda) šire se zatim po drugim gradovima Vojvodine i Srbije, a prenose se i u druge republike - "antibirokratska revolucija" (do 19.XI. 1988. održano je 60 takvih mitinga). Uslijedile su smjene i ostavke političkih čelništva SAP Vojvodine (6.X.) i SAP Kosova (XI. 1988. - I. 1989.) te SR Crne Gore (10.I. 1989.); na važnije političke pozicije dovedene su osobe spremne na pokornost Slobodanu Miloševiću i provođenje velikosrpske politike.
    1989.
    (19.I.) Na Plešivici pokraj Samobora sastao se inicijativni krug Hrvatskoga demokratskog zbora, iz kojeg je izrasla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

    (2.II.) Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održana je Osnivačka skupština Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), za čijeg je predsjednika izabran ekonomist Branko Horvat; Udruženje je odustalo od stranačke registracije i sudjelovanja na izborima.

    (28.II.) U Beogradu je održan veliki protualbanski miting. Istodobno, "događanje naroda" organizirano je i u Kninu, gdje su Srbi protestirali zbog navodne suradnje hrvatskih i slovenskih političara s "albanskim separatistima"; začeci pobune Srba u Hrvatskoj.

    (28.III.) Skupština SR Srbije prihvatila je amandmane na Ustav SR Srbije, kojima su SAP Vojvodina i SAP Kosovo prestale postojati kao autonomne pokrajine; veliki nemiri na Kosovu.
    Oduzimanjem (Vojvodini i Kosovu) statusa konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije, skupština SR Srbije praktično je prekršila Ustav SFRJ (iz 1974.) i srušila temelje države za koju je on donesen.

    (20.V.) U Zagrebu je održana Osnivačka skupština Hrvatsko socijalno-liberalnog saveza (HSLS), prve opozicijske stranke u Hrvatskoj osnovane nakon II. svjetskog rata; za predsjednika Savjeta HSLS-a izabran je Slavko Goldstein.

    (17.VI.) Nakon policijske zabrane osnivačkoga skupa u hotelu Panorama (15.VI.), u prostorijama ("baraka") NK Borac na Jarunu utemeljena je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ); za predsjednika stranke izabran je umirovljeni general JNA i povjesničar dr. Franjo Tuđman.

    (28.VI.) Na Kosovu polju (Gazi Mestan) Srbi su proslavili šestogodišnjicu bitke na Kosovu (1389.); u govoru okupljenom mnoštvu (oko milijun Srba), predsjednik SR Srbije S. Milošević zaprijetio je oružanim bitkama.

    (9.VII.) Kod crkve Lazarice na Kosovu polju kraj Knina, vjersko slavlje pretvorilo se u politički skup Srba iz Hrvatske i drugih republika.
    Na skupu su dominirala četnička obilježja i velikosrpske parole (Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića i druge). Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) i Predsjedništvo SR Hrvatske, oštro su osudili (10. i 12.VII.) iskazivanje srpskoga nacionalizma i zatražili kažnjavanje odgovornih. Uhićeno je 14 mitingaša, što je u Beogradu iskorišteno za propagandu kako Srbi u Hrvatskoj nemaju nacionalnih prava.

    (30.X.) Članovi Predsjedništva SFRJ, Stipe Šuvar iz Hrvatske i Janez Drnovšek iz Slovenije, zatražili su aboliciju za uhićenoga Azema Vllasija, bivšeg dužnosnika SAP Kosovo.

    (29.XI.) Slovenske vlasti zabranile su javna okupljanja, kako bi spriječile održavanje najavljenoga srpskog mitinga u Ljubljani (za 1.XII.); srbijanske institucije pozvale su na prekid svih veza (gospodarskih, kulturnih i drugih) sa Slovenijom.

    (11.-13.XII.) Na XI. kongresu Saveza komunista Hrvatske (SKH) zatraženo je ukidanje demokratskog centralizma i uvođenje višestranačkoga političkog sustava te održavanje slobodnih izbora; Jugoslavija je zamišljena kao zajednica (federacija) suverenih republika.

    (25.XII.) Predsjednik Predsjedništva CK SK Hrvatske (Ivica Račan) i Gradska konferencija SSRN Zagreba, putem javnih medija čestitali su Božić svim vjernicima; prvi put nakon više od četiri desetljeća predstavnici vlasti u Hrvatskoj javno su čestitali jedan vjerski blagdan.




    1990.

    (1.I.) Denominirana je valuta SFRJ - 10.000 dinara postalo je 1 dinar; građanima je omogućena kupovina deviza u bankama po tečaju 1 DM = 7 dinara, a 1 USD = 12 dinara.

    (11.I.) Na sjednici Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društveno-političkog vijeća, Sabor SR Hrvatske donio je Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana, čime je omogućeno slobodno i dobrovoljno udruživanje građana u razne organizacije (političke, kulturne, znanstvene); u Hrvatskoj je praktično ozakonjen višestranački sustav.

    (18.I.) Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu SR Hrvatske registrirao je Srpsko kulturno društvo Zora; predsjednik društva bio je Jovan Opačić.

    (20.-23.I.) U Beogradu je održan XIV. izvanredni kongres SKJ; zbog nametanja političkih odluka srbijanskoga vodstva, kongres je napustila slovenska, a zatim i hrvatska delegacija.

    (II.-III.) Mitinzi Srba (iz Hrvatske, BiH, Srbije) zaoštrili su političku situaciju u Hrvatskoj; Karlovac (4.II.), Petrova gora (4.III.). Uz zastave Srbije, Jugoslavije i Partije, na mitinzima su dominirale velikosrpske i protuhrvatske parole; pokušaj organiziranja "mitinga istine" sela s većinskim srpskim stanovništvom iz okolice Vukovara (Trpinja, Bobota, Pačetin, Bršadin), spriječio je lokalni SSRN (9.II.). Predsjedništvo SR Hrvatske (7.III.) osudilo je miting na Petrovoj gori, kao napad na SR Hrvatsku.

    (5.II.) Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe predstavnicima 8 političkih stranaka uručio je rješenja o registraciji, čime su u Hrvatskoj i formalno legalizirane političke stranke; do 8.III. registrirano je još 25 stranaka (ukupno 33).
    Prvih 8 stranaka: Hrvatska demokratska stranka (HDS), HDZ, Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), HSLS, Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države, Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH), Savez komunista Hrvatske (SKH) i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH).

    (13.-15.II.) Sabor SR Hrvatske usvojio je ustavne amandmane (54. - 63.) i donio Ukaz o proglašenju Zakona o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za legaliziranje i održavanje neposrednih, tajnih i višestranačkih izbora u Hrvatskoj.

    (17.II.) U Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS), čiji je program predviđao novu upravnu i regionalnu podjelu SR Hrvatske; njezin predsjednik bio je psihijatar Jovan Rašković.
    Na Kosovu je uvedeno izvanredno stanje; ubijen je veći broj albanskih demonstranata.

    (25.II.) Osnovana je Hrvatska stranka prava (HSP), pod vodstvom Dobroslava Parage i Ante Paradžika.

    (1.III.) Stvorena je Koalicija narodnog sporazuma (HSLS, HSS, SDSH, HKDS, HDS te izvanstranački pojedinci: dr. S. Dabčević-Kučar, M. Tripalo, dr. I. Supek, Srećko Bijelić i Dragutin Haramija).

    (18.III.) Na skupu HDZ-a pred hotelom Asseria u Benkovcu, lokalni Srbi pokušali su atentat na predsjednika HDZ Franju Tuđmana; (21.III.) predsjedništvo SRH energično je osudilo postupak Srba u Benkovcu.
    (22.-23.IV.) i ( 6.-7.V.) Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj (nakon 1938.), uvjerljivo je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
    U dva izborna kruga, tzv. većinskim izbornim sustavom, birani su poslanici za Sabor SRH i općinske skupštine. U prvom izbornom krugu HDZ je dobio 42 %, SDP 25 %, a Koalicija narodnog sporazuma 14 % glasova; u drugom izbornom krugu HDZ je postigao apsolutnu većinu (osvojio je 196, SKH-SDP 66, a ostale stranke 69 zastupničkih mjesta u Saboru).

    (13.V.) Zbog velikih nereda na stadionu i sukoba između hrvatskih i srpskih navijačkih skupina, prekinuta je utakmica jugoslavenske 1. nogometne lige Dinamo - Crvena zvezda u Zagrebu; početak raspadanja zajedničkih jugoslavenskih sportskih liga.
    Nakon što su "milicajci" intervenirali samo prema hrvatskim navijačima (uglavnom Dinamovi Bad Blue Boysi, ali i pripadnici Hajdukove Torcide, Riječke Armade i drugih hrvatskih navijačkih skupina), represiji "milicije" fizički se suprotstavio nogometaš Dinama Zvonimir Boban, kasnije kapetan hrvatske reprezentacije i predvodnik sjajne generacije hrvatskih nogometaša.

    (14.V.) Prema nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSZNO) iz Beograda, Hrvatskoj je oduzeto naoružanje Teritorijalne obrane (TO) i smješteno u skladišta JNA; povodom toga događaja, predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin uputio je prosvjed Predsjedništvu SFRJ.
    Drži se da je TO Hrvatske obuhvaćala 240.000 vojnika s ratnim rasporedom, pa se procjenjuje da je u skladištima TO na području Hrvatske bilo oko 200.000 pušaka raznih tipova, oko 1400 minobacača raznih kalibara, oko 10.000 ručnih bacača, oko 500 protuoklopnih raketnih sustava, velik broj topova i velike količine minsko-eksplozivnih sredstava i vojne opreme; od toga je sačuvano samo ono što se nalazilo pod izravnom kontrolom republičke (hrvatske) izvršne vlasti - oko 9000 cijevi raznih kalibara. Slovenija je uspjela zadržati oko 30 % oružja svoje TO.

    (30.V.) Održana je konstituirajuća sjednica višestranačkoga Sabora SRH (taj datum započeo se obilježavati kao Dan državnosti); za predsjednika Predsjedništva SRH Sabor je izabrao dr. Franju Tuđmana. Srpska demokratska stranka (SDS) suspendirala je odnose s Hrvatskim saborom.

    (27.VI.) Skupština općine Knin donijela je odluku o osnivanju tzv. Zajednice općina sjeverne Dalmacije i južne Like, kojoj mogu pristupiti i druge hrvatske općine sa srpskim stanovništvom; u pojedinim općinskim vijećima vijećnici iz HDZ-a i SDP-a suprotstavili su se tome. Ustavni sud SRH poništio je odluku Skupštine općine Knin.

    (2.VII.) Slovenska Skupština usvojila je Deklaraciju o punoj suverenosti države Republike Slovenije; Skupština Kosova proglasila je Kosovo republikom (ravnopravnom i neovisnom jedinicom jugoslavenske federacije), na što je Srbija odgovorila vojno-policijskim terorom.

    (15.VII.) U Subotici je utemeljen Demokratski savez Hrvata Vojvodine (DSHV), s ciljem zastupanja interesa vojvođanskih Hrvata; glasilo stranke je Glas ravnice.

    (25.VII.) Sabor SRH usvojio je amandmane (64. - 75.) na Ustav, prema kojima je Republika Hrvatska postala suverena država.
    Iz naziva države uklonjen je pridjev "socijalistička", utvrđen je novi ("povijesni") grb i zastava, a promijenjeni su i nazivi državnih dužnosti (predsjednik Predsjedništva postaje predsjednik, Izvršno vijeće Sabora - Vlada RH, republički sekretar - ministar).
    Na mitingu Srba u Srbu osnovano je tzv. Srpsko nacionalno vijeće i donijeta Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj.

    (5.VIII.) U okviru MUP-a RH formirana je prva brigada policije (1700 pripadnika); ubrzo je formirana (7.IX.) Antiteroristička jedinica policije na državnoj razini.

    (17.VIII.) Na dan "referenduma o srpskoj autonomiji", na području Knina, Benkovca i Obrovca organizirano su zapriječeni prometni pravci (tzv. Balvan revolucija).
    JNA je spriječila helikoptere hrvatske policije da dođu do Knina. Sljedeći dan Srbi su u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i Donjem Lapcu napali policijske postaje; to se može shvatiti kao početak oružane pobune Srba protiv demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj. Ustavni sud RH proglasio je referendum Srba ilegalnim, protuustavnim i nevažećim.

    (25.VIII.) Na izvanrednom zasjedanju Hrvatskoga sabora donijeta je Rezolucija o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Republici Hrvatskoj.
    Stipe Šuvar opozvan je iz Predsjedništva SFRJ, a na njegovo mjesto izabran je predsjednik vlade Stjepan Mesić; Josip Manolić postao je novi predsjednik vlade RH, Martin Špegelj novi ministar obrane, a za potpredsjednika Sabora, kao predstavnik srpske nacionalne manjine u RH, izabran je Simo Rajić.

    (27.VIII.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman u Splitu je svečano otvorio XV. europsko prvenstvo u atletici, što je izazvalo prosvjede u uredu Predsjedništva SFRJ - jer je to pravo predsjednika države (SFRJ).
    (od kraja rujna) Pojačana su teroristička djelovanja srpskih ekstremista u Hrvatskoj: diverzije, krađe, zapravo preuzimanja oružja iz skladišta JNA, oružani napadi na hrvatske policajce i civile (napade na policijske postaje na Banovini predvodili su četnici i kriminalci pridošli iz Beograda - 27./28.IX.); prolazak građana koji nisu bili srpske nacionalnosti kroz samoproglašenu "Krajinu" postao je rizičan.

    (3.X.) Predsjedništva Slovenije i Hrvatske uputila su Predsjedništvu SFRJ prijedlog novog, konfederativnog uređenja države; Jugoslavija bi se trebala preustrojiti u savez suverenih država.

    (18.XI.) i (4.XII.) Održani su prvi slobodni izbori u BiH, na kojima su najveći broj glasova odnijele "nacionalne stranke".
    Stranka demokratske akcije (osnovana 26.V. 1990.) 37,8 % (86 poslaničkih mjesta), Srpska demokratska stranka (osnovana 12.VII. 1990.) - 26,5 % (72 mjesta), Hrvatska demokratska zajednica (osnovana 18.VIII. 1990.) - 14,7 % (44 mjesta), Reformirani komunisti - 6 % (20 mjesta), Savez reformskih snaga A. Markovića 5,6 % (13 mjesta); za predsjednika Predsjedništva BiH izabran je predsjednik SDA Alija Izetbegović, za predsjednika Skupštine Momčilo Krajišnik iz SDS-a, a za predsjednika vlade Jure Pelivan iz HDZ-a.

    (19.XI.) U Beogradu je osnovan Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju, čiji su članovi bili uglavnom umirovljeni i aktivni "oficiri".

    (8.XII.) U Zagrebu je održana obnoviteljska skupština Matice hrvatske, na kojoj su donesena nova pravila, utvrđene glavne smjernice njezina programa i izabrana nova upravna tijela; za predsjednika MH izabran je pjesnik, filozof i publicist Vlado Gotovac.

    (22.XII.) Sabor Republike Hrvatske proglasio je novi Ustav RH (Božićni ustav); trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska) i polupredsjednički sustav.
    Izvorišne osnove
    Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
    - u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
    - u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
    - u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
    - u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
    - u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
    - u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
    - u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
    - u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
    - u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
    - u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije potvrdio;
    - u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
    - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju II. svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. - 1990.) ...
    Čl.1. Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva, demokratska i socijalna država;
    čl.2. Suverenitet RH neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. ...;
    čl.3. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka RH; ...
    čl. 140. RH ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor RH ne odluči drugačije.
    U Kninu je proglašena tzv. Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina (općine Obrovac, Benkovac, Gračac, Korenica, Dvor na Uni, Glina, Vojnić i Hrvatska Kostajnica); isto se dogodilo i u ostalim općinama RH u kojima su živjeli Srbi: SAO Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (26.II.'91.) i SAO Zapadna Slavonija (12.VIII.'91.). Ustavni sud RH poništio je i odbacio takve odluke kao ilegalne, protuustavne i nevažeće.

    (28.XII.) Zaduživši se kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara, (oko 1,4 milijarde USD) Srbija je upala u monetarni sustav Jugoslavije i srušila njezinu jedinstvenu financijsku politiku.








    1991.

    (5.I.) Policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP).

    (9.I.) Predsjedništvo SFRJ naredilo je da se u roku od 10 dana moraju razoružati i raspustiti sve oružane formacije, koje nisu u okviru oružanih snaga SFRJ.

    (17.I.) Zbog iračke okupacije Kuvajta, Saveznici (29 zemalja) započeli su vojnu intervenciju na Irak (Pustinjska oluja); do 27.II. Irak je poražen.

    (20.I.) Ministri obrane i unutarnjih poslova Republike Slovenije i Republike Hrvatske potpisali su dogovor o međusobnoj vojnoj suradnji.

    (23.I.) U Beogradu je došlo do (prvog) susreta između predsjednika Tuđmana i Miloševića.

    (24.I.) Američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio je predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti.

    (25.I.) Na televiziji je prikazana emisija Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj, koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja.
    Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).
    Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj; Sobranje Makedonije izglasalo je Deklaraciju o suverenosti i neovisnosti Makedonije.

    (II.-III.) Novi mitinzi Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH te prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti (Knin i Vukovar - 2.II., Beli Manastir - 6.II., Dalj - 24.II., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo - 9.III.)

    (13.II.) Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku srbijanske pročetničke stranke SPO, na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.
    ... Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu 'potčinjene povampirene aveti Endehazije' ... 'teroristi i umobolni ljudi', od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. (...) Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni 'moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski' nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora, na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate? (iz odgovora Ureda predsjednika RH)

    (22.II.) Sabor Republike Hrvatske prihvatio je Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka RH te naglasio da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju republički (istu odluku znatno ranije donijela je Skupština Slovenije).

    (28.II.) Samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezolucija o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu.

    (1.III.) Policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH, zajedno s mobiliziranim rezervistima, upali su u policijsku postaju u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate.

    (2.III.) Specijalne jedinice MUP-a RH protjerale su srpske ekstremiste iz Pakraca; na pakračke trgove i ulice izašla su oklopna vozila JNA, no hrvatska policija je zadržala nadzor nad gradom.
    To je bio prvi veći sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim ekstremistima. Srbijanski mediji raširili su glasine o stradanju i pokolju Srba u Pakracu i Hrvatskoj; takve lažne glasine demantirao je (4.III.) i Savezni (jugoslavenski) Sekretarijat unutrašnjih poslova (SSUP ).

    (5.III.) Pod pritiskom srpskih paravojnih postrojbi velik broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti napustio je Baranju; namjera akcije bila je stvaranje dojma o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

    (13.III.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman razgovarao je u Zagrebu s delegacijom Srba iz SDS-a za Slavoniju i Baranju; razgovori su ponudili nadu da će Srbi iz Hrvatske prihvatiti RH kao svoju državu.
    Jugoslavenski ministar obrane, general Veljko Kadijević, potajice se u Moskvi susreo s generalom Jazovim radi kupnje sovjetskoga oružja i radi dobivanja podrške od SSSR-a za pučističke planove JNA.

    (15.III.) Nakon velikih demonstracija u Beogradu (9.III.), u kojima je intervenirala i vojska, na sjednici Predsjedništva SFRJ vojni vrh zatražio je uvođenje izvanrednog stanja; dramatičnim glasovanjem to su onemogućili predstavnici Hrvatske, Slovenije, Makedonije i BiH (presudan je bio glas predstavnika BiH, Srbina Bogića Bogićevića).

    (20.III.) Europska zajednica zauzela je stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (princip Završnog akta iz Helsinkija, 1975.).

    (25.III.) Predsjednici Tuđman i Milošević sastali su se u Karađorđevu (Srbija).

    (28.III.) U Splitu je održan prvi susret šestorice predsjednika republika SFRJ o razrješenju krize.
    Ni tada, ni na sljedećim susretima (Beograd - 4.IV., Brdo kod Kranja - 11.IV., Ohrid - 18.IV., Cetinje - 29.IV. i Sarajevo - 6.VI.), kao ni na posebnim susretima Tuđman - Milošević - Izetbegović, nije postignut sporazum i spriječen rat.

    (31.III.) Specijalne jedinice MUP-a RH vratile su NP Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH; u sukobu s naoružanim srpskim teroristima, koji su prethodno (28.III.) zauzeli to područje, poginuo je Josip Jović iz Aržana kod Imotskog - prva žrtva Domovinskoga rata (Krvavi Uskrs).
    Na područje Plitvica razmjestile su se snage JNA i zaposjele teritorij koji su pobunjeni Srbi zacrtali kao dio srpske "Krajine"; takva taktika (povezanost pobunjenih Srba i JNA) nastavila se i u sljedećim mjesecima.

    (IV.) Na mitinzima Srba u Hrvatskoj, Hrvatima su prijetili srbijanski političari: četnički vojvoda Vojislav Šešelj u Borovu Selu (14.IV.) i srbijanski poslanik Milan Paroški u baranjskom selu Jagodnjak (20.IV.); nakon mitinga u Jagodnjaku hrvatska policija uhvatila je, a zatim pustila četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (23.IV.).
    Ovo je srpska teritorija i njima (tj. Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe! (iz govora Milana Paroškoga iz Srbije u baranjskom selu Jagodnjaku, na teritoriju RH)

    (1.IV.) Takozvano izvršno vijeće "SAO Krajine" u Korenici je donijelo odluku o ujedinjenju s Republikom Srbijom. Prema velikosrpskim planovima u tzv. SAO Krajinu trebale su ući općine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih općina i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.

    (5.IV.) U Zagrebu se sastao Inicijativni odbor za osnivanje Srpske narodne stranke, koja je trebala predstavljati one Srbe u Hrvatskoj, koji priznaju Hrvatsku kao svoju državu (stranka se zalagala za kulturnu autonomiju Srba u Hrvatskoj i dijalog); za predsjednika SNS-a izabran je Milan Đukić.
    Osnovana je Narodna zaštita - nenaoružana obrana građana Hrvatske.

    (12.IV.) Stvorena je operativna jezgra buduće hrvatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG); započele su pripreme za ustrojavanje četiriju brigada ZNG.
    Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske: Prva gardijska brigada - Tigrovi, Druga - Gromovi, Treća - Kune, Četvrta - Pauci te kasnije ustrojene Peta - Sokolovi, Sedma - Pume, Osma (lako-jurišna) - Orlovi, Deveta - Vukovi.

    (16.IV.) Na proslavi ramazanskoga Bajrama u zagrebačkoj džamiji prisustvovali su predsjednici Hrvatske i BiH - F. Tuđman i A. Izetbegović.

    (24.IV.) Prema prvim rezultatima novoga popisa stanovništva, u Vojvodini je (na 21.506 km2) živjelo 1.151.357 Srba, 340.960 Mađara, 168.858 Jugoslavena, 74.232 Hrvata, 63.941 Slovaka, 44.716 Crnogoraca, 38.880 Rumunja, 24.895 Roma, 21.552 Bunjevca (Hrvata), 17.887 Rusina, 16.642 Makedonca, 6079 Muslimana, 2959 Albanaca, 2563 Slovenca, 2057 Ukrajinaca, 1866 Šokaca (Hrvata) te 13.402 "ostalih".
    U odnosu na prethodni popis, broj Hrvata smanjio se za 27,4 %; zbog prijetnji i velikosrpske politike broj Hrvata u Vojvodini znatno je smanjen u razdoblju 1991. - 1996. kada je Vojvodinu, u kojoj nije bilo ratnoga djelovanja, moralo napustiti oko 45.000 Hrvata. Ipak, prema procjenama hrvatskih političara iz Vojvodine, koje se razlikuju od službenoga popisa iz 1991., u jugoslavenskoj državi (SRJ) krajem 1996. živjelo je oko 150.000 - 160.000 Hrvata; od toga u Vojvodini oko 120.000, na Kosovu oko 5000, u Boki kotorskoj oko 11.000. (podaci Bele Tonkovića, predsjednika Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, izneseni na skupu Forum hrvatskih manjina, prosinac 1996.)

    (29.IV.) Nakon što je MUP RH u selu Kijevo osnovao policijsku postaju, JNA i "milicija Krajine" blokirali su selo.
    Oklopna vozila JNA zaprijetila su i ostalim selima u kojima su otvorene ili su planirane policijske postaje (Kruševo, Polača, Stankovci); u Splitu su zbog toga izbile velike demonstracije (6.V.), u kojima je poginuo 1 vojnik JNA (po nacionalnosti Makedonac).

    (V.) Dobro naoružani srpski ekstremisti napali su hrvatska sela Potkonje i Vrpolje kraj Knina, opkolili su i napali šibensko selo Bratiškovce, Uništa kraj Knina, Kruševo, a u Kninu su uništavali imovinu Hrvata; također, Srbi su preuzeli policijsku postaju u Plaškom, pucali i palili u Glini, Petrinji, Pakracu, postavili barikade na Ivanjici nadomak Dubrovnika, a zabilježena su i ubojstva, otmice i premlaćivanja Hrvata na cestama kroz tzv. Krajinu te diverzije srpskih terorista na prometnicama i gospodarskim objektima u RH. U Donjem Lapcu srpski teroristi minirali su kuću Milana Đukića, predsjednika Srpske narodne stranke. Iz vojvođanskih sela, zbog prijetnji četnika, započelo je iseljavanje hrvatskih obitelji.
    Od 17.VIII. 1990. do svibnja 1991. zabilježeno je više od 200 slučajeva podmetanja eksploziva i više od 100 oružanih napada srpskih ekstremista u RH; pri tome je poginulo 16 osoba (15 policajaca), a ranjeno 56 osoba (40 policajaca). Reakcija na to bilo je podmetanje eksploziva i u radnje građana srpske nacionalnosti na "kriznim" područjima.

    (2.V.) Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskoga policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskoga policajca Franka Lisicu.

    (5.V.) Na zboru građana srpske nacionalnosti u Šibeniku, rečeno je da su svi ugroženi, ali od politike srpskoga "vožda" Slobodana Miloševića.

    (7.V.) U Srijemskim Karlovcima kardinal Franjo Kuharić i mitropolit Srpske pravoslavne crkve Pavle osudili su nasilje; njihov novi susret održan je u Slavonskom Brodu (24.VIII.).

    (8.-9.V.) Dramatična sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj su nazočili i predsjednici svih republika SFRJ.
    Generali su zatražili odobrenje intervencije JNA, pa je Hrvatska prisiljena prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima između pobunjenih Srba i redarstvenih snaga Hrvatske; JNA otvoreno preuzima ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj.

    (7.-12.V.) Hrvati iz zapadne Hercegovine zaustavili su tenkovsku kolonu JNA između Mostara i Lištice (Široki Brijeg), koja je navodno išla na planirane vojne vježbe.

    (12.V.) U tzv. Krajini održan je nelegalni referendum za sjedinjenje toga područja sa Srbijom i za ostanak u Jugoslaviji; na temelju rezultata provedenog "referenduma" (92 % ZA), SDS je (16.V.) donio odluku o pripajanju tzv. SAO Krajine Republici Srbiji.
    U Zagrebu je osnovano Društvo hrvatsko-srpskoga prijateljstva, s ciljem zauzimanja za suživot Srba i Hrvata.

    (15.V.) Srpsko-crnogorski blok odbio je potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika (redovna procedura zamjene predsjednika Predsjedništva SFRJ), čime je blokiran rad Predsjedništva SFRJ.

    (17.V.) Prema rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika; 3.736.356 Hrvata (78,1 %), 581.663 Srba (12,2 %), 104.041 Jugoslavena (2,2 %), 22.355 Mađara (0,5 %), 21.303 Talijana (0,4 %) itd.

    (19.V.) Na referendum o budućem statusu RH izašlo je 83,56 % građana (od 3.652.225 s pravom glasa); 93,24 % (2.845.521) građana koji su glasovali izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji bilo je 92,18 % glasača.

    (28.V.) Na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana je smotra postrojbi Zbora narodne garde (ZNG).
    Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima. Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane. (tekst svečane prisege pripadnika ZNG)

    (VI.) U selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela. U Dalmaciji su pobunjeni Srbi ("Martićeva milicija") okupirali sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane (25.VI.), a na Banovini su, uz pomoć JNA, blokirali Dvor na Uni

    (25.VI.) i napali policijske postaje u Glini, gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce (26.VI.), i u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni (29.VI.). Iz Tenje je žestoko napadnut Osijek (29.VI.).

    (6.VI.) BiH i Makedonija dali su prijedlog o "zajednici jugoslavenskih republika" ("platforma Izetbegović-Gligorov"), koji nije prihvaćen.
    U tom razdoblju plan o koordiniranom izlasku triju republika (Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine) iz jugoslavenske federacije nije prihvatio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Također, vođeni su pregovori između Slobodana Miloševića i Adila Zulfikarpašića (vođe Muslimanske bošnjačke organizacije) - tzv. beogradska inicijativa o ostajanju BiH u "krnjoj" Jugoslaviji (ako iz nje istupe Hrvatska i Slovenija); Zulfikarpašićevu "povijesnu inicijativu" odbacila je glavna muslimanska stranka SDA Alije Izetbegovića.

    (10.VI.) U Sarajevu na sastanku bošnjačko-muslimanskih uglednika, pod okriljem Stranke demokratske akcije (SDA), osnovano je Vijeće nacionalne obrane muslimanskoga naroda s Patriotskom ligom kao vojnim krilom.

    (13.VI.) Hrvatski nogometni savez postao je članom FIFE (Svjetskog nogometnog saveza).

    (14.VI.) U Zagrebu su srpski teroristi i kriminalci (Željko Ražnatović - Arkan i drugi), osuđeni na 20 mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske; svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, čime su postali nedostupni hrvatskoj vlasti.

    (23.VI.) Predstavnici dvanaest zemalja Europske zajednice odlučili su da neće priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju.

    (25.VI.) U skladu s voljom građana izraženom na referendumu, Sabor RH usvojio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (s odgodom stupanja na snagu za 3 mjeseca); granice RH postale su državne. Samostalnost i neovisnost proglasila je i Slovenija.

    (26.VI.) Republiku Hrvatsku je, kao samostalnu državu, priznala Slovenija (istodobno je i Hrvatska priznala Sloveniju).

    (27.VI.) Počela je oružana agresija JNA na Sloveniju; nakon 5 dana sklopljeno je primirje.
    U sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske TO i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba.
    Tenkovi JNA divljali su po osječkim ulicama.


    (28.-30.VI.) Predstavnici EZ-a i državni tajnik SAD nametnuli su rješenje za sprečavanje krize u SFRJ i rata u Sloveniji.
    1. JNA se mora povući najprije u svoje vojarne, a zatim napustiti slovenski teritorij;
    2. Slovenija i Hrvatska odgađaju za tri mjeseca svoje Deklaracije o neovisnosti;
    3. Stjepan Mesić izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer je odbijanje njegova izbora u svibnju otvorilo krizu.

    (30.VI.) Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić naredio je da JNA odmah obustavi vojne operacije u Sloveniji; američki State Department priopćio je da ne odobrava uporabu sile i postupke JNA.

    (3.VII.) Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku.
    Nakon što su dobili izravnu pomoć od JNA, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.

    (4.VII.) Topničko-pješački napad iz Borova Sela i Srbije na Borovo Naselje; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Naselja.

    (5.VII.) Europska zajednica (EZ) uvela je embargo na uvoz oružja u SFRJ.
    S obzirom na vojni potencijal JNA i ogromnu nadmoć u naoružanju srpskih postrojbi i JNA u odnosu na hrvatske postrojbe, uvođenje embarga išlo je u prilog ostvarivanju ciljeva velikosrpske agresorske politike.
    Na sastanku dužnosnika Srbije i JNA (Milošević - Jović - Kadijević) dogovorena je vojna odmazda prema Sloveniji i razmještanje postrojba JNA u Hrvatskoj (na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske).
    1) Slovencima odgovoriti žestoko svim sredstvima, uključujući i avijaciju. (...) Potom se povući iz Slovenije. (...) Na taj način će se podići moral vojsci, uplašiti Hrvatska i umiriti srpski narod.
    2) Glavne snage koncentrisati na liniji: Karlovac - Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinovci - Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta. (...)
    3) Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske (JNA). (zaključci spomenutoga sastanka, prema pisanju njegova sudionika B. Jovića)

    (7.VII.) Brijunskom deklaracijom ministarske trojke EZ-a i predstavnika republika, Predsjedništva SFRJ, SIV-a i JNA prihvaćen je mirovni plan EZ-a (od 28.VI.) za prestanak rata u Sloveniji; Slovenija i Hrvatska prihvatile su tromjesečni moratorij na aktivnosti vezane za uspostavu nezavisnosti.
    Paravojne srpske postrojbe protjerale su Hrvate iz istočnoslavonskoga sela Ćelije; selo je zatim opljačkano i zapaljeno.
    Nakon što su postrojbe MUP-a i ZNG-a potisnule četnike iz Stare Tenje (5.-6.VII.), Jugoslavenska narodna armija se napadom na Osijek otvoreno uključila u borbe na strani srpskih terorista.

    (9.VII.) U Hrvatsku su stigli prvi promatrači iz Europske zajednice.

    (12.VII.) Hrvatske vlasti ukinule su Republički štab TO Hrvatske.
    (druga polovica srpnja) Srpske postrojbe napale su Jasenice (16.VII.) i Lišane kraj Benkovca (17.VII.), Drežnik-Grad (23.VII.), razorile i spalile sela na Banovini (Hrvatski Čuntić, Strugu, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga sela) te okupirale grad Glinu (do 27.VII.). Nakon što su početkom srpnja protjerale četnike sa samog ulaza u Vinkovce, hrvatske postrojbe munjevitom akcijom potisnule su srpske teroriste preko "brčanske" pruge i uspostavile liniju prema Mirkovcima (17.VII.); međutim, u napadu na Mirkovce, iz kojih su neprestano granatirani Vinkovci, hrvatske postrojbe pretrpjele su velike gubitke (srpskim teroristima presudnu pomoć pružila je JNA).

    (23.VII.) Austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock upozorio je na potrebu slanja mirovnih snaga u Hrvatsku.

    (25.VII.) Topništvo JNA (srpsko) stacionirano u Vojvodini (Jugoslavija) nanijelo je teške gubitke pripadnicima ZNG-a RH, smještenim u središtu za obuku hrvatskih snaga u Erdutu.

    (27.VII.) Srpske postrojbe napale su Sunju.
    Žestoki napadi nastavljeni su tijekom 1991.; Sunja postaje jedno od legendarnih mjesta u obrani Hrvatske.

    (30.VII.) Litva je priznala Hrvatsku.

    (30./31.VII.) Na sjednici Vrhovnoga državnoga vijeća nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a (bivšeg ministra obrane) Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na vojarne JNA i preotimanju oružja; njegov plan ocijenjen je "nerealnim i opasnim".

    (VIII.) Srpske postrojbe okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.VIII.), Gvozdansko i Divušu nedaleko od Dvora

    (3.VIII.), Sarvaš (12.VIII.), Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane (14.VIII.), Staru Tenju, Biskupiju kod Knina (16.VIII.), Okučane (17.VIII.), Rajić i sela naseljena srpskim stanovništvom u okolici Daruvara (19.VIII.), prijevoj Ljubovo (20.VIII.), Beli Manastir i gotovo cijelu Baranju (21.VIII.), Staru Gradišku (22.VIII.), Kijevo (26.VIII.), Vrliku (28.VIII.), Skelu kod Gline (29.VIII.); spomenuta mjesta uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.
    Do kraja kolovoza legalno izabrana hrvatska vlast izgubila je nadzor nad 11 općina u kojima su Srbi bili u većini i nad 18 općina u kojima su Srbi imali 10 % - 50 % stanovništva, a borbe su se vodile u još 9 općina (borbama je bilo zahvaćeno 38 od 115 općina u RH).
    Srpski teroristi, uz pomoć JNA, počinili su stravičan masakr u Dalju (1.VIII.) te protjerali Hrvate iz Erduta, Dalja i Aljmaša (1.-3.VIII.). Uz prethodna ubojstva (u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, Kuljanima i drugim selima na Banovini), to su prvi od niza masovnih ubojstava civila i ratnih zločina koje su srpske postrojbe počinile u Hrvatskoj. Tijekom 1991. zločini nad Hrvatima počinjeni su u selima na području općine Glina - kolovoz; u Berku, Tovarniku, Graboštanima, Stublju i Majuru (Kostajnica), Lovincu, Balincima, Četekovcu, Čojlugu (Slatina), Čorcima kraj Vrhovina ... - rujan; u Vagancu (Korenica), Širokoj Kuli (Gospić), Lovasu, Ivanovom Selu ... - listopad; u Saborskom, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu (Kordun) ... - studeni; u Tordincima, Joševici (Glina), Bruškoj (Benkovac), Voćinu, Humu, Čanku ... - prosinac '91.

    (2.VIII.) Sabor RH dao je povjerenje "Vladi demokratskoga jedinstva" (premijer Franjo Gregurić), što je i simbolično potvrdilo jedinstvo Hrvata u tim dramatičnim trenucima.

    (3.VIII.) Hrvatske postrojbe potisnule su srpske teroriste iz vukovarskoga naselja Lužac.

    (7.VIII.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman i predstavnici Srpske narodne stranke u Hrvatskoj osudili su četnički pokret i velikosrpske planove.
    Srpska narodna stranka pozvala je Srbe u Hrvatskoj da se ograde od četničkoga terorizma (12.VIII.) i apelirala

    (30.VIII.) da ne priznaju samoproglašene srpske vođe u Hrvatskoj.

    (10.VIII.) Od četničkoga metka na Banovini je poginuo snimatelj HTV-a Gordan Lederer, jedna od prvih žrtava među snimateljima i novinarima u Domovinskom ratu; kadrovi njegovih Banijskih praskozorja simboliziraju otpor hrvatskih branitelja u prvim danima srpske agresije.

    (17.VIII.) Banjalučki korpus JNA prešao je rijeku Savu i pridružio se pobunjenim Srbima u napadu na Hrvatsku (Okučane, Staru i Novu Gradišku).

    (18./19.VIII.) Pripadnici jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS) podmetnuli su eksploziv pred Židovsku općinu i na židovsko groblje u Zagrebu; cilj toga terorističkoga čina bio je kompromitiranje Hrvatske pred svijetom.

    (19.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Pakrac.

    (25.-26.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Vukovar i Borovo Naselje te Otočac i dolinu Gacke.

    (28.-30.VIII.) U Slavonskom Brodu i Vinkovcima zaustavljeno je nekoliko vlakova s oružjem i intendantskom opremom JNA iz Slovenije; oružje i oprema oduzeti su i podijeljeni slabo naoružanim hrvatskim postrojbama.

    (30.VIII.) Srpski teroristi napali su policijsku stanicu na Plitvicama i protjerali hrvatske policajce.
    Održan je prosvjed građana ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu:
    Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: 'U Navari se umiralo od srama.' I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.
    Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.
    Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? - Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! - Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? - Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!
    Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! - Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgubljenoga dostojanstva.
    Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!
    Moj kolega Fabrio rekao je: 'Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!'. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? - Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.
    Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića - ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska - prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude - i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!
    Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli! (govor Vlade Gotovca u Zagrebu, ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti, 30.VIII. 1991.)

    (IX.) Srpske postrojbe (četnici i JNA) okupirale su Berak, Bokšić, Orolik i Grabovo (2.IX.) te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce (3.IX.), Bilje kod Osijeka (do 3.IX.) i Sotin kraj Vukovara (5.IX.) na istočnoslavonskom bojištu; šire područje Okučana, prekinuvši promet na autocesti Zagreb - Lipovac (4.IX.), Kruševo i Jasenicu (11.-12.IX.) te Lovinac i Sv. Rok u Lici; Hrvatsku Kostajnicu (12.IX.) i Dubicu na Banovini; Topusko (14.IX.), Kosovac i Gornje Bogićevce (15.IX.), a zatim i Čovac, Gređane i Novi Varoš na zapadnoslavonskom bojištu (16.IX.); HE Peruča i Rovanjsku (17.IX.), čime su izbile na Jadransku magistralu; Slakovce na istočnoslavonskom bojištu (20.IX.); sva sela u općini Petrinja (osim Mošćenice, Bresta, Male Gorice, Nebojana, Dumače i Farkašića) i grad Petrinju (do 21.IX.); Tovarnik (21.-23.IX.) i Svinjarevce na istočnoslavonskom bojištu (22.IX.); Veliki Miletinac kod Daruvara (23.IX.); Drniš (25.IX.) na dalmatinskom, a Ilaču (25.IX.), Korođ i Antin (29.IX.) te Stare Jankovce (30.IX.) na istočnoslavonskom bojištu; Viduševac

    (30.IX. - 1.X.) i druga naselja; okupirana naselja uglavnom su srušena i zapaljena, a Hrvati i nesrpsko stanovništvo ubijeni ili protjerani.

    (1.IX.) Topništvom je napadnut Slavonski Brod.
    JNA je zaplijenila avion ugandske kompanije s vojnom opremom za hrvatske branitelje; organizatora dopreme, hrvatskoga iseljenika Antuna Kikaša, zarobili su pripadnici JNA, a zatim pretukli i razmijenili za svoga generala Milana Aksentijevića (25.XI.).

    (7.IX.) U Haagu je počela Mirovna konferencija o Jugoslaviji, pod predsjedanjem lorda Carringtona (sudjelovali su svi važniji politički čimbenici s prostora SFRJ); istaknuta su načela nedopustivosti nasilne promjene granica i zaštite prava svih naroda.
    Makedonija se na referendumu opredijelila za neovisnost.

    (9.IX.) Terorist Mile Martić, samozvani ministar u vladi samoproglašene srpske "Krajine" na teritoriju Republike Hrvatske, uhićen je u Bosanskoj Krupi, ali je ubrzo pušten, unatoč protivljenju lokalnoga stanovništva.

    (10.IX.) U Zagrebu je utemeljen Hrvatski olimpijski odbor; za njegova predsjednika izabran je filmski i televizijski redatelj Antun Vrdoljak (od 1995. A. Vrdoljak je član Međunarodnog olimpijskog odbora).

    (12.IX.) Admiral Sveto Letica, sudionik antifašističke borbe, postao je zapovjednik Hrvatske ratne mornarice (HRM); od 1943. bio je časnik mornarice NOVJ, a 1991. jedan je od utemeljitelja Hrvatske ratne mornarice.

    (12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a

    (13.XI.) Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV).
    Nakon što je u listopadu na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske postrojbe do Glinske Poljane, HV je poduzela napadajnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.
    (14./15.IX.) Osvajanjem vojarne u Pločama (akcija Zelena tabla - Male bare) započela je blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (Rat za vojarne).
    Osvajanje vojarni imalo je presudan značaj za obranu Hrvatske, jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala (ukupna vrijednost preuzetoga procjenjuje se na 700.000.000 USD).
    U skladištu oružja u Pločama bilo je 5000 cijevi, 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava (MES), 70-ak topova i strojnica te 120 motornih vozila; 32. "varaždinski" korpus JNA predao je (22.IX.) 79 tenkova, 48 borbenih vozila gusjeničara, 18 borbenih vozila s protuavionskim mitraljezima, 6 topova proizvodnje GVOZDIK, 6 višecjevnih bacača raketa (VBR) tipa Plamen, 4 VBR tipa Oganj, 18 haubica od 155 mm, 18 haubica od 152 mm s pripadajućim prijevoznim sredstvima, više stotina minobacača raznih kalibara te pješačko naoružanje (duge i kratke cijevi) za 8-9 brigada i više tisuća tona streljiva i eksploziva; u vojarnama na teritoriju ZP Bjelovar zarobljeno je (28.IX.) 150 tenkova, 60 BVP, 121 komad topničkog oruđa, 12 komada VBR, 48 komada SO, 1106 komada raznih vozila te 3500 tona minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva. Pripadnici JNA digli su u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a sredinom listopada i veliko skladište eksploziva i streljiva kraj Oštarija te 2 vojna skladišta kraj Rijeke.
    Usporedbe radi, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskoga rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi - od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa "teškog" topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja.

    (15.IX.) Proglašena je prva zračna uzbuna u Zagrebu.

    (16.IX.) Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) blokirala je sve hrvatske luke (do 23.IX.); blokade su ponovljene tijekom X. i XI. mjeseca.

    (16.-23.IX.) U žestokim borbama za Šibenik, hrvatski branitelji obranili su grad, koji je granatiran s mora, kopna i zraka (pri tome je gađana i probijena kupola katedrale Sv. Jakova).
    Tijekom napada, šibenska protuzračna obrana u jednom trenutku srušila je 2 neprijateljska zrakoplova

    (21.IX.); snimljen kamerama koje su pratile bitku, spontani urlik oduševljenja branitelja odjeknuo je širom Hrvatske i svijeta: Obadva, obadva, oba su pala!

    (17.IX.) Na sastanku u Igalu sklopljen je sporazum o prekidu vatre (Tuđman, Milošević, general Kadijević, lord Carrington); ni taj, kao ni petnaestak sljedećih "primirja", nije bio ispoštovan.

    (18.IX.) Gojko Šušak postao je ministar obrane.

    (19.IX.) Hrvatski branitelji osvojili su vojarne JNA u Gospiću i spriječili pad grada u ruke pobunjenih Srba; uz pomoć zrakoplovstva i topništva JNA, Srbi su razorili velik dio Gospića.

    (20.IX) Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. - 23.IX.) kod Ilače.
    Hrvatske postrojbe deblokirale su Vukovar (15.IX. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar.

    (21.IX.) Osnovan je Glavni stožer HV-a; prvi načelnik bio je general Anton Tus, sudionik antifašističke borbe u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu.
    Hrvatski gardisti porazili su srpske postrojbe u borbama za Ivanovo Selo (između Daruvara i Grubišnoga Polja).
    Nastupom u medijima, general Kadijević optužio je predsjednika Predsjedništva SFRJ S. Mesića i premijera vlade SFRJ A. Markovića za raspad Jugoslavije i "nastali kaos" te praktično objavio rat Hrvatskoj.

    (25.IX.) Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH.

    (28.IX.) Jedinice JNA napustile su otok Korčulu.
    Hrvatski branitelji oslobodili su Vezmarovu kulu, važnu stratešku točku za kontrolu istočnoga dijela Daruvara i širega predgrađa, a zatim i selo Miljanovac (29.IX.).

    (29.IX.) Nalazeći se na otoku Visu, kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) Vladimir Barović počinio je samoubojstvo.
    U ostavljenom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti - jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio - te nemogućnost sprečavanja djelovanja JRM protiv Hrvatske i neslaganje sa zapovjedništvom JNA.

    (30.IX.) Albanci na Kosovu referendumom su se odlučili za suverenu i nezavisnu državu Kosovo.
    (X.) Nakon žestokih borbi srpske postrojbe okupirale su po treći put Gornje Bogićevce kod Okučana (1.X.); Đeletovce, Petrovce i Marince (1.X.) te Cerić (2.X.) - strateški važne točke za obranu Vukovara, Slano kod Dubrovnika (4.X.), dio karlovačke općine (oko 5.X.), Medar (5.X.) i Dragalić kod Nove Gradiške (6.X.), Jasenovac (8.X.), Vaganac na Kordunu (8.-9.X.), Lipik (12.-13.X.), Ilok i obližnja sela Lovas, Šarengrad, Mohovo, Opatovac, Bapska (oko 13.X.), Cavtat (15.X.), Hrvatski Blagaj na Kordunu (24.X.), Tordince u istočnoj Slavoniji (25.X.) te područje južno od rijeke Kupe do Turnja (predgrađe Karlovca); iz osvojene tvornice Jamnička kiselica (9.X.) neprijatelj se povukao, srušivši most Jamnica - Lasinja.

    (1.X.) Započeo je žestok napad JNA i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu; kod sela Čepikuće hrvatski branitelji nanijeli su teške gubitke agresoru.




    Dubrovnik je bio pod neprestanim napadima i granatiranjem premda je stara gradska jezgra zaštićena poveljom UNESCO-a (najžešći napadi bili su 11.XI. i 6.XII.).

    (3.X.) Nakon što su opljačkali hrvatska sela (najveće od njih Ravno) u općini Trebinje u istočnoj Hercegovini (1.X.), četnici i JNA protjerali su Hrvate i zapalili im kuće; nagovještaj srpske agresije na BiH.
    Srpski blok (4 srpska i crnogorska člana) izveo je državni udar i preuzeo kolektivno Predsjedništvo SFRJ; funkciju predsjednika preuzeo je Crnogorac Branko Kostić.

    (4.X.) Započeo je žestok napad JNA i srpskih postrojba na Karlovac i okolicu (Turanj, Dugu Resu, Generalski Stol).

    (4.-6.X.) Kritični dani za obranu Zadra.
    Nakon probijanja linije obrane i osvajanja Murvice i Crnog te dolaskom na Musapstan i brdo Križ, JNA i srpske postrojbe krenule su na Zadar (5.X.) i zaposjele Briševo i dio Bokanjca; započelo je strašno razaranje Zadra, posebice njegova središta.

    (4.-10.X.) Napadi hrvatskih postrojbi na Marince radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.X.).

    (5.X.) Srpske postrojbe (JNA i četnici) krenule su u opći napad na svim hrvatskim bojištima, s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dva tjedna.

    (6.X.) U Poruci građanima BiH na RTV Sarajevo, Alija Izetbegović proglasio je neutralnost BiH u ratu u kojem Srbija i JNA provode agresiju protiv Hrvatske i pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju.
    Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (...) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (...) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. (iz poruke građanima A. Izetbegovića)

    (7.X.) Zrakoplovi JNA (JRV) raketirali su Banske dvore (predsjedničke urede) u središtu Zagreba, u kojima su sastanak imali predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman te predsjednik Predsjedništva SFRJ S. Mesić i predsjednik SIV-a SFRJ A. Marković.

    (8.X.) Proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske.
    Zbog označene zračne uzbune zasjedanje Sabora RH održano je u podrumu zgrade INE; Sabor je ustvrdio da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25.VI. 1991. i donio odluku o otcjepljenju od SFRJ i osamostaljenju: Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ ...
    Na šibenskom bojištu, nakon trodnevnih borbi hrvatske postrojbe su u protunapadu potisnule neprijatelja iz Gaćeleza, Prokljana, Pamučara i Bribirskih Mostina.

    (10.X.) Židovska zajednica u Hrvatskoj izdala je apel u kojem se navodi da je Hrvatska napadnuta i razarana.

    (11.X.) U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković - Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce.
    Zapovjednik obrane Vukovara (29.VIII. - 13.X.) M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar - Vinkovci - Županja (13.X.-16.XI.), sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vodstvo obrane Vukovara preuzeo je Branko Borković - Mladi Jastreb.

    (13.X.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince.
    EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je izvukao dio ranjenika iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske postrojbe iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na vukovarskom bojištu.

    (14.X.) Hrvatske postrojbe oslobodile su Bujovicu (zapadno-slavonsko ratište).



















    (14./15.X.) Na prijedlog SDA i uz potporu HDZ-a Skupština BiH (Muslimani i Hrvati, ali ne i Srbi) prihvatili su Memorandum o suverenitetu Republike BiH i Platformu Predsjedništva BiH o položaju BiH.
    Naglašava se da je BiH suverena i nedjeljiva država, koja stoji u jednaku odnosu prema Srbiji i Hrvatskoj i zaključuje se da BiH neće ostati u krnjoj Jugoslaviji (bez Slovenije te, posebno, Hrvatske) i priznavati odluke nepotpunih saveznih tijela. Uoči glasovanja o prihvaćanju Memoranduma srpski predstavnici napustili su Skupštinu BiH zaprijetivši da će muslimanski narod "nestati" ako se krene u osamostaljenje republike BiH.

    (14.-15.X.) Srpski agresor je snažnim napadom pokušao razbiti obranu Novske i N.Gradiške, ali nije uspio. Zapovjedništvo OG Posavina otpočinje s pripremama i planiranjem napadnih djelovanja pod nazivom ORKAN-91



    (16.X.) U borbama za obranu Vukovara poginuli su Blago Zadro, legendarni zapovjednik obrane Borovog Naselja (posmrtno promoviran u general bojnika) i bojnik Alfred Hill, zapovjednik satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade.
    Njihovim imenima nazvana su visoka učilišta HV-a: Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro i Nastavno središte za obuku vojne policije Bojnik Alfred Hill.

    (17.X.)Iz Iloka i okolice Srbi su, uz nazočnost predstavnika EZ-a, protjerali oko 10.000 Hrvata.

    (18.X.) U Haagu je izložen plan EZ-a u kojem se predlaže preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih država; plan je odbila Srbija, a potom i Crna Gora.

    (22.X.) JNA je promijenila ime u Vojska Jugoslavije (VJ).

    (23.X.) Srpske postrojbe raketirale su i zapalile bolnicu u Vukovaru.

    (24.X.) Jugoslavenska vojska izvršila je pomorski desant u Kuparima, čime je obrana Dubrovnika dodatno ugrožena.

    (25.X.) Pilot Rudolf Perešin prebjegao je svojim MIG-om 21 iz JNA (JRV) i sletio na aerodrom u Klagenfurtu u Austriji.
    Hrvat sam i neću pucati na vlastiti narod! (izjava Rudolfa Perešina, koji je poginuo početkom svibnja 1995. na letačkom zadatku u oslobodilačkoj vojnoj akciji Bljesak kao zapovjednik 1. lovačke eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva)

    (25./26.X.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Tordinci nije uspjela.

    (29.X.'91.-3.I.'92.) Napadna operacija OG Posavina Orkan '91.; nakon što su zaustavili prodor banjalučkoga korpusa prema Virovitici (30.XI.), hrvatski branitelji preuzeli su inicijativu na zapadnoslavonskom bojištu (općine Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Požega).

    (31.X.) U Dubrovnik je uplovio humanitarni konvoj Libertas (putnički brod Slavija i tridesetak brodova i brodica iz raznih hrvatskih luka); konvoj su predvodili predsjednik Predsjedništva SFRJ S. Mesić i hrvatski premijer F. Gregurić.

    (31.X. - 4.XI.) Vojnom akcijom Otkos 10 (Bilogora) hrvatske postrojbe oslobodile su prostor Bilogore (oko 270 km2) i stvorile uvjete za napadna djelovanja u smjeru Papuka i Psunja.
    Neprijatelju su naneseni veliki gubici u tehnici i ljudstvu, a onemogućeno je spajanje 5. banjalučkoga korpusa Vojske Jugoslavije sa srpskim postrojbama na Bilogori u pozadini hrvatskih obrambenih snaga, te prodor prema Virovitici i odsjecanje Slavonije od ostaloga dijela Hrvatske.

    (2.XI.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uvjeta za deblokadu Vukovara nije uspjela; hrvatski branitelji odbili su napad oklopništva i pješaštva JNA na Bogdanovce, no srpske postrojbe okupirale su vukovarsko naselje Lužac, čime je obrana Vukovara razbijena na dva dijela (Vukovar i Borovo Naselje).

    (4.XI.) Hrvatski branitelji preuzeli su i uspjeli prije neprijateljskoga napada evakuirati skladište oružja Jamadol u Karlovcu (oko 2500 tona eksploziva i streljiva te naoružanje TO općina Karlovac, Ozalj, Duga Resa, Vojnić i Vrginmost).

    (5.XI.) Hrvatski branitelji preuzeli su veliko skladište oružja i streljiva u Delnicama (jedno od najvećih na tlu bivše Jugoslavije).
    Crnogorski liberali poslali su otvoreno pismo jugoslavenskom ministru obrane gen. Veljku Kadijeviću, u kojem se protive napadu jugovojske na Dubrovnik, jer crnogorska javnost dobro zna da je navodna izravna opasnost za Crnu Goru izmišljena kako bi se ona uvukla u rat i svjetsku sramotu u dubrovačkoj operaciji.

    (9.XI.) Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNG-a i policije krenuli su u oslobađanje jakoga četničkoga uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnoga uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.

    (9.-10.XI.) Srbi iz BiH izjasnili su se na nelegalnom referendumu za ostanak u Jugoslaviji.

    (10.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut; na novogradiškom bojištu HV je popravila svoju poziciju na području Medara.

    (12.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razorile Saborsko u Lici.

    (12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a.

    (13.XI.) Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV).
    Nakon što je u listopadu na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske postrojbe do Glinske Poljane, HV je poduzela napadajnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.

    (14./15. i 16.XI.) Hrvatska ratna mornarica je u Splitskom, a zatim i u Korčulanskom kanalu, porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu (predvođenu razaračem Split) i razbila pomorsku blokadu grada Splita, koji je jugovojska granatirala.
    (druga polovica studenoga) Razdoblje iznimno teških borbi i gubitaka, osobito na istočnoslavonskom bojištu.
    Srpske postrojbe okupirale su Lipovac, Podgrađe i Apševce (15.-16.XI.) te Donje Novo Selo i Nijemce u zapadnom Srijemu (16.-17.XI.), grad Slunj (16.XI.) i okolicu Slunja, Vukovar, Škabrnju, Zemunik Gornji (18.XI.), Nadin (19.XI.), Divoš i Ernestinovo (20.XI.) te Laslovo u istočnoj Slavoniji (23.XI.), Cetingrad i druga naselja; okupirana mjesta uglavnom su razrušena, a Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo ubijeno je ili protjerano. Na ličkom bojištu tijekom studenoga srpske postrojbe zapalile su Čanak, ali ga nisu uspjele duže zadržati; hrvatski branitelji u tom razdoblju zabilježili su uspjehe u okolici Otočca u borbi za osiguranje vitalne komunikacije Karlovac - Brinje - Senj, iznimno važne za povezivanje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Na bojištu u Srijemu, hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), smionom akcijom u pozadinu neprijatelja (oko netom okupiranog sela Nijemci), uspjeli su zaustaviti daljne napredovanje srpskih postrojbi.




    (18.XI.) U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna bojna hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.XI., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.XI. Bitka za Vukovar (24.VIII. - 18.XI. 1991.) bila je presudna za obranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji.
    Nakon herojskoga otpora opkoljenih branitelja Vukovara (oko 1500-2000 pripadnika ZNG-a, policije, HOS-a i dragovoljaca ustrojenih u 204. brigadu), znatno brojnije i nadmoćnije srpske postrojbe (JNA - Vojska Jugoslavije i četnici) okupirale su potpuno razrušeni grad i počinile zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima te ranjenicima iz vukovarske bolnice (261 ranjenik odveden je i ubijen).
    U borbama za Vukovar srpski agresor imao je više od 1000 tenkova i oklopnih vozila, velik broj svih vrsta topničko-raketnog oružja (na Vukovar je ispaljeno oko 800.000 projektila) te oko 40.000 - 60.000 vojnika.
    Prema procjenama hrvatskih branitelja, srpski gubici na vukovarskom bojištu iznosili su oko 7200 poginulih (neki podaci govore o 10.000 - 15.000, dok procjene srpske strane uglavnom ne prelaze broj od 2000 poginulih srpskih vojnika) i 25.000 - 30.000 ranjenih vojnika te oko 500 - 600 pogođenih oklopnih vozila (od čega oko 200 tenkova) i 36 zrakoplova.

















    Prema procjenama Glavnog sanitetskog stožera RH, u Vukovaru je poginulo oko 600 hrvatskih branitelja i oko 1100 (prema nekim podacima i 2000) civila, ranjeno je oko 2500 (prema nekim podacima i više od 4000) osoba, nekoliko tisuća osoba je zarobljeno (više od 1500 osoba odvedeno je u logore), a prognano je oko 22.000 Vukovaraca. Do 2001. iz masovnih grobnica na području Vukovara ekshumirane su 1264 osobe različite dobi (od 6 mjeseci do 104 godine) i spola, koje su ubile srpske postrojbe; od toga broja 200 tijela ubijenih ranjenika iz vukovarske bolnice pronađeno je na Ovčari.
    Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
    Tko će čuvati moj grad? Moje prijatelje? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših. I zato ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac. Netko je jednostavno sve ukrao, jer kako objasniti da ni sjene nema. Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film. Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi, prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi!(Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija Vukovar, zarobljen i ubijen nakon okupacije Vukovara; zapis je nastao tijekom opsade i razaranja Vukovara)
    Prilikom okupacije ravnokotarskih sela Škabrnje (18.XI.) i Nadina (19.XI.) srpski teroristi ubili su i masakrirali 56 mještana; u prvim tjednima okupacije ubijeno je još tridesetak mještana.
    U Grudama je proglašena "Hrvatska zajednica Herceg Bosna" (HZ HB), kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina osnovana za zaštitu interesa Hrvata u BiH.
    Zajednica je trebala obuhvatiti područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobrotići), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno); za sjedište je proglašen Mostar.
    Hrvatska zajednica Herceg Bosna poštivat će demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.

    (20.XI.) Hrvatske vlasti, pod optužbom veleizdaje, samovoljnog napuštanja bojišta, nepodnošenja izvješća, pronevjere i drugog, zatvorile su i zlostavljale zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba, a zatim i zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića; oba zapovjednika potom su oslobođena od optužbi.

    (21.XI.) Srušen je Maslenički most.
    Klub poslanika SDS u skupštini BiH preimenovao se u tzv. Skupštinu srpskoga naroda u BiH.

    (23.XI.) U Genevi je potpisan sporazum o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske.
    U skladu s dogovorom (od 18.X.) JNA je već napustila Jastrebarsko (13.XI.), a zatim i Pulu (6.XII.), Rijeku (9.XII.), ratnu luku Divulje kod Splita (22.XII.), Dugo Selo (23.XII.), Pleso - kao posljednju vojarnu na zagrebačkom području (25.XII. 1991.) te vojni kompleks Loru u Splitu (4.I. 1992.) i druge vojarne na teritoriju pod nadzorom legalnih vlasti Republike Hrvatske.

    (24.XI.) Srpsko-crnogorske postrojbe okupirale su dubrovačko predgrađe Mokošicu.

    (27.XI.) VS UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku.

    (28.XI.) Trg u francuskom gradu Nici preimenovan je u Trg vukovarskih mučenika.

    (29.XI.) Arbitražna komisija Mirovne konferencije EZ-a, pod predsjedavanjem Roberta Badintera (Badinterova komisija), izrekla je svoje mišljenje (broj 1) da je SFRJ u procesu raspada i da savezna državna tijela više ne funkcioniraju.

    (XII.) U tijeku je operacija oslobađanja zapadne Slavonije (započeta akcijama Orkan i Otkos) - prva oslobodilačka operacija hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu.
    Od 7.XII. (oslobođen Lipik) do 26.XII. (osvojeno jako četničko uporište Bučje) HV je potisnuo srpske postrojbe prema Okučanima i oslobodila 2/3 okupiranog područja zapadne Slavonije (uništeno je 21 neprijateljsko uporište i oslobođeno 21 naseljeno mjesto); tijekom akcije u bijegu pred Hrvatskom vojskom srpski teroristi masakrirali su više od 50 civila u selima Voćin i Hum (zapadna Slavonija), a 20 osoba je nestalo. Moguća daljna vojnooslobodilačka djelovanja HV-a na tom području onemogućilo je postignuto primirje (2.I. 1992.); pod srpskom okupacijom ostalo je oko 600 km2 zapadne Slavonije.
    Tijekom prosinca borbe su vođene i na drugim bojištima: srpske postrojbe pretrpjele su težak poraz kod Komletinaca (3.-5.XII.), zatim na sisačkom bojištu (19.XII.) i u okolici Šibenika (26.XII.), gdje je Hrvatska vojska dan ranije oslobodila selo Čista Mala), a u Baranji je HV oslobodio oko 30 km2 okupiranog teritorija i stvorio mostobran za daljnje vojnooslobodilačke akcije. Međutim, HV je u Kričkama (nedaleko od Novske) pretrpio težak poraz (9.-10.XII.); na bojištu uz rijeku Kupu HV je krenuo iz sela Šišinec u napad iz pokreta forsiranjem rijeke Kupe (akcija Vihor), ali je pod snažnom topničkom vatrom neprijatelja pretrpio gubitke i povukao se na početne položaje (12.-13.XII.); nakon žestokih borbi srpske postrojbe okupirale su Antunovac (5.XII.), Čanak (10.XII.) i Paulin Dvor (16.XII.) nedaleko od Osijeka.

    (2.XII.) Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj.

    (3.XII.) Oporbeni Liberalni savez Crne Gore na Cetinju je organizirao prosvjed; više od 10.000 Crnogoraca izrazilo je žaljenje zbog napada na Dubrovnik i zatražilo oprost.

    (4.XII.) Sabor RH donio je Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.

    (5.XII.) Sabor RH ustvrdio je da je s 8. listopadom 1991. Stjepanu Mesiću prestala funkcija člana i predsjednika Predsjedništva SFRJ.

    (7.XII.) Badinterova komisija donijela je zaključak da SFRJ više ne postoji.
    Prema mišljenju komisije promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke; to su presudni zaključci za konačnu odluku EZ-a o priznanju Hrvatske i ostalih republika bivše SFRJ.

    (11.XII.) Ukrajina je priznala Hrvatsku.

    (14.XII.) Latvija je priznala Hrvatsku.

    (16.XII.) Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15. siječnja 1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (prava manjina i ljudska prava).
    Austrija je odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju i sve druge republike bivše SFRJ koje to zatraže; odluka austrijskoga parlamenta stupa na snagu 15. siječnja 1992.

    (19.XII.) Odlukom vlade u Reykjaviku Island je bezuvjetno priznao Republiku Hrvatsku kao neovisnu državu; to je prvo priznanje Hrvatske od neke međunarodno priznate i neovisne države (a uz to i punopravne članice UN-a).
    Neke europske države donijele su odluku o priznanju Hrvatske (Njemačka, Italija, Mađarska, Švedska, Češko-Slovačka, Poljska, Irska), ali su primjenu te odluke odgodile za 15. siječnja 1992.
    Na novogradiškom bojištu HV je ovladao Mašićkom Šagovinom, jakim neprijateljskim uporištem.
    Spajanjem "SAO Krajine" i "SAO Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema", na okupiranom teritoriju Hrvatske pobunjeni Srbi proglasili su tzv. Republiku Srpsku Krajinu (RSK) sa sjedištem u Kninu i zatražili priznanje od Srbije i UN-a.

    (21.XII.) Takozvana Skupština srpskoga naroda u BiH donijela je odluku o formiranju tzv. Srpske Republike BiH (kojoj je prema zahtjevima srpskih političara trebalo pripasti najmanje 66 % teritorija BiH); za predsjednika je izabran Radovan Karadžić.

    (23.XII.) Republika Hrvatska pustila je u opticaj vlastiti novac - hrvatski dinar (55 HRD = 1 DM).

    (24.XII.) Predsjednik RH Franjo Tuđman donio je odluku o ustrojstvu domobranstva, "na teritorijalnom načelu".

    (27.XII.) Nakon neuspješnih pokušaja i gubitaka (16.XII. i 20.XII.) HV je oslobodila snažno pobunjeničko uporište Grahovljane nedaleko od Daruvara.

    (30.XII.) HV je ovladala Širincima, strateški važnim uporištem iz kojega su četnici topništvom gađali Novu Gradišku.

    (31.XII.) Estonija je priznala Hrvatsku.
    U franjevačkoj crkvi u opsjednutom i razorenom Dubrovniku održan je ponoćni Koncert mira (Nacionalni orkestar iz Toulouse, sopranistica Barbara Hendricks i violinist Jean Stanienda); prije toga (14.XII.) Koncert ranjenom gradu održala je primadona Opere HNK iz Zagreba Ruža Pospiš-Baldani i Dubrovački simfonijski orkestar.
    Tijekom srpske agresije 1991. borbe su se vodile na Istočnoslavonskom bojištu (tadašnje općine Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar), Posavskom (slavonsko-brodska i županjska općina), Zapadnoslavonskom (općine Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice općine Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega), Banovinskom (općine Hrvatska Kostajnica, Sisak, Petrinja, Glina i Dvor), Kordunskom (općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj), Ličkom (općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, Gospić i Otočac), Sjevernodalmatinskom (zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem) i Južnodalmatinskom bojištu (općine Ploče, Metković i Dubrovnik); uz to, vođene su i borbe za obranu Jadrana. Do kraja 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 500.000 izbjeglica i prognanika.
    Kombiniranim topničko-zrakoplovnim napadima jugovojska i srpske postrojbe sustavno su uništavale 45 % Hrvatske, od toga 95 % civilnih ciljeva.








    1992.

    (1.-3.I.) Srpske postrojbe okupirale su Novigrad, Pridragu, Paljuv i Podgradinu kod Zadra.
    U pokušaju daljnjeg osvajanja u zadarskoj okolici, srpske postrojbe poražene su i natjerane na povlačenje; Hrvatska vojska uspjela je zadržati važnu prometnicu Zadar - Karlovac.
    (2.I.) U Sarajevu je potpisan sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj (Vanceov plan) i dolasku snaga Organizacije ujedinjenih naroda (Sarajevski sporazum); stupio je na snagu 3.I. u 18 sati.
    Unatoč potpisanom primirju, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke od njih izvedeni su i pješački napadi, koji su odbijeni; na Perušić (19.I.), Novu Gradišku (6.II.), Vinkovce (10.II.) i druga mjesta.
    U trenutku potpisivanja Sarajevskoga primirja, HV je imao oko 230.000 vojnika raspoređenih u 65 brigada i više samostalnih bojni i pukovnija u sva 3 vida oružanih snaga; snage MUP-a imale su oko 40.000 pripadnika, od kojih je 1/3 bila na ratnim položajima. Časnički kadar u HV-u činili su: Hrvati - pripadnici francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih država koji su se vratili braniti domovinu; časnici i dočasnici koji su kao takvi došli iz JNA (više od 80 % časnika Hrvata napustilo je JNA i uključilo se u obranu domovine - krajem 1991. u HV-u je takvih bilo približno 2500 na časničkim dužnostima i oko 400 među "običnim" vojnicima); i nova generacija časnika koja se nametnula u borbama i koju je trebalo posebno vojno obrazovati (od 1992. oni su postali najbrojniji).
    (7.I.) Raketom "zrak-zrak" zrakoplov Mig-21 jugoslavenske vojske srušio je iznad sela Podrute nedaleko od Varaždina helikopter Europske promatračke misije (poginuli su svi članovi misije - 4 Talijana i 1 Francuz); granate ispaljene prema drugom helikopteru promašile su cilj.
    (9.I.) Bosanski Srbi proglasili su na Palama "suverenu Srpsku Republiku BiH", s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi.
    U skladu sa srpskim planom o zauzimanju 66 % teritorija BiH, tzv. Srpska Republika BiH obuhvatila je 5 do tada samoproglašenih "Srpskih autonomnih oblasti" u BiH - "SAO Istočna Hercegovina" (12.IX.'91.), "SAO Bosanska krajina" (16.IX.'91.), "SAO Romanija" (19.IX.'91.), "SAO Semberija" i "SAO Ozren".
    (13.I.) Sveta Stolica (Vatikan) priznala je Republiku Hrvatsku.

    (14.I.) New York Times objavio je apel Za mir u Hrvatskoj, koji je potpisalo 104 dobitnika Nobelove nagrade.
    U Vjesniku u Otvorenom pismu petorica Hrvata iz BiH (4 književnika i 1 profesor) nazvali su izjavu predsjednika RH o razgraničenju u Bosni neshvatljivo kratkovidnom i neodgovornom spram stvarnih interesa hrvatskog i svih drugih naroda u BiH te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudnom spram muslimanskog naroda.
    Govoreći o događanjima u BiH i njihovu odrazu na Hrvatsku te o mogućem mirnom rješenju toga problema, predsjednik RH F. Tuđman na primanju za novinare (31.XII.'91.) izjavio je da bi spremnost za razgraničenje značila da možda nije neizbježan rat u BiH, napomenuvši da prijedlozi za podjelu dolaze iz same BiH, od Srba, Muslimana i Hrvata te da je takve razgovore dopustio i A. Izetbegović: Činjenica je da danas dva milijuna Srba živi zapadno od Drine. Veća je opasnost zadržavanje odnosa mržnje i nesnošljivosti (...) nego ukloniti razloge tom neprestanom nadmetanju i klanju. To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. (...) U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina (1939.). Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH. (izjava predsjednika RH F. Tuđmana, Slobodna Dalmacija, 31.XII. 1991. i 1.I. 1992.)

    (15.I.) Republiku Hrvatsku (i Sloveniju), kao samostalnu i suverenu državu, priznale su države Europske zajednice (EZ): Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija.
    Priznanje Makedonije odgođeno je zbog protivljenja Grčke, priznanje BiH uvjetovano je provedbom referenduma, a Srbija i Crna Gora priznanje nisu ni zatražile.
    (17.I.) U posjet Hrvatskoj stigao je predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga; prvi strani državnik koji je posjetio međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.
    (31.I.) Budući da srpska strana nije poštivala primirje, pripadnici Samostalne uskočke satnije HV-a krenuli su u smionu diverzantsku akciju na okupirani hrvatski teritorij, s namjerom rušenja Batinskoga mosta i presijecanja cestovne komunikacije između Baranje i Vojvodine, kojom je srpskim postrojbama u okupiranoj Baranji stizala pomoć iz Jugoslavije.
    Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli duboko u neprijateljsku pozadinu, ali su zbog tehničkoga kvara na vozilu (amfibiji) otkriveni; raspršeni na manje skupine, nakon borbe (od 2. do 7. veljače) 7 diverzanata je zarobljeno (još 1 naknadno), 3 su poginula, a 9 se uspjelo spasiti. Međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti ("somborska skupina"), nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.I. 1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine "Štit".
    (2.II.) U godišnjem izvješću State Departmenta naveden je broj od preko 30.000 nestalih osoba na području bivše Jugoslavije.
    Uz velik broj Hrvata, u izvješću se među nestalim spominju i 24 osobe srpske nacionalnosti iz Gospića; hrvatski tisak (tjednik Danas, 10.XII. 1991.) već je objavio vijest o ubojstvu Srba u Gospiću i na Banovini. Također iz osvete ili zbog koristoljublja, pojedini hrvatski građani srpske nacionalnosti ubijeni su u Osijeku, Sisku i Zagrebu (zločin nad obitelji Zec), a kao mjesto gdje je izvršena odmazda nad grupom Srba, spominju se Pakračka poljana i Paulin Dvor (oko 20 ubijenih).
    S mjesta predsjednika HDZ BiH smijenjen je Stjepan Kljujić, jedan od osnivača stranke, a postavljen je Mate Boban.
    (4.II.) Pilot Danijel Borović sa zrakoplovom jugovojske MIG-21 prebjegao je s bihaćkog aerodroma u HV; (15.V.) s dva zrakoplova istoga tipa na hrvatsku stranu prebjegla su još dva Hrvata (piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić).
    (8.II.) Hrvatska zastava zavijorila je na svečanom otvaranju 16. zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu (Francuska).
    (21.II.) Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743) o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku); snage UNPROFOR-a trebale su preuzeti 4 zaštićene zone (UNPA) u RH - prostor 18 općina u kojima Srbi čine većinu ili pak značajnu manjinu stanovništva i gdje su međusobne napetosti dovele do oružanih sukoba u nedavnoj prošlosti.
    Cilj ove operacije ispunjen je samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, a teško oružje pobunjenih Srba stavljeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i Srba, no povratak prognanika, zaštita preostalih Hrvata u UNPA, otvaranje komunikacija i povratak pod hrvatsku vlast tzv. ružičastih zona (područja koja su Srbi osvojili, a u kojima nisu živjeli) nisu ispunjene. Od Hrvata koji su ostali u UNPA zonama, čak oko 7000 protjerano je, a više stotina je ubijeno.
    UNPA su obuhvatile 12.554 km2 (22 % od ukupnog teritorija RH); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997 (13,6 %) ostalih.
    Sektor Istok, sa sjedištem u Erdutu ("Istočna Slavonija" /s Baranjom i zapadnim Srijemom/ - 2153 km2 i 188.184 stanovnika prema popisu iz 1991. - od toga 49,1 % Hrvata, 30,4 % Srba, 20,5 % ostalih) - 4 općine: Vukovar i Beli Manastir te dijelom Osijek i Vinkovci;
    Sektor Zapad, sa sjedištem u Daruvaru ("Zapadna Slavonija" - 2112 km2, i 99.452 stanovnika - od toga 43,3 % Hrvata, 35,4 % Srba, 21,3 % ostalih) - 5 općina: Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje te dijelom Novska (istočni dio) i Nova Gradiška (zapadni dio);
    Sektor Sjever, sa sjedištem u Topuskom (Banovina i Kordun) - 6 općina: Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Glina, Vrginmost, Vojnić i Slunj;
    Sektor Jug, sa sjedištem u Kninu (sjeverna Dalmacija i Lika) - 5 općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica i D. Lapac.
    U sektorima Sjever i Jug (UNPA "Krajina"), na 8289 km2 1991. živjelo je 248.734 stanovnika (od toga 66,7 % Srba, 28 % Hrvata i 5,3 % ostalih).
    (22.II.) Njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, jedna od najzaslužnijih osoba za međunarodno priznanje Hrvatske, došao je u službeni posjet Hrvatskoj.
    (25.II.) Glavni štab bošnjačko-muslimanske Patriotske lige usvojio je Direktivu za obranu BiH.
    (27.II.) U Grazu su vođeni tajni razgovori između predstavnika hrvatske vlasti i Radovana Karadžića i drugih predstavnika bosanskih Srba.
    (29.II.) Na referendum o neovisnosti BiH izašlo je 63,7 % upisanih glasača, uglavnom Muslimani i Hrvati, od čega se 99,4 % izjasnilo za stvaranje neovisne BiH.
    (2.III.) Srbi su u Sarajevu postavili barikade.
    (18.III.) Pod pokroviteljstvom Europske zajednice u Lisabonu je iznesen prijedlog o uređenju BiH (Cutillerov plan kantonizacije BiH ili Lisabonski sporazum), prema kojemu su Muslimanima trebale pripasti 52 općine (44 % teritorija), Srbima 32 (44 % teritorija), a Hrvatima 20 općina (12 % teritorija).
    Hrvatima bi pripale općine Neum, Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude, Široki Brijeg (Lištica), Posušje, Prozor, Tomislavgrad, Livno, Kreševo, Kiseljak, Busovača, Vitez, Travnik, Vareš, Orašje, Bosanski Šamac, Odžak i Bosanski Brod; premda je prema tom planu 59 % Hrvata trebalo živjeti u "nehrvatskim kantonima", Hrvati u BiH potpisali su sporazum, no on nije proveden.
    (23.III.) Hrvatska je primljena u članstvo KESS-a (danas OESS).
    (27.III.) U Sarajevu, u zgradi skupštine BiH, samozvana "Skupština Srpskoga naroda u BiH" proglasila je "Ustav Srpske republike BiH".
    (IV.-V.) Nakon sukoba oko Čapljine (7.III.) te srpskoga napada na Neum (22.III.) i Bosanski Brod (25.III.), započela je otvorena srpska agresija na BiH (napadnute su gotovo sve općine ili gradovi u BiH u kojima su živjeli Hrvati i Muslimani): srpske paravojne formacije masakrirale su Muslimane u Bijeljini (1.-3.IV.), Zvorniku (10.IV.), Foči, Prijedoru, Višegradu (13.IV.); uz pomoć jugoslavenske vojske srpske postrojbe okupirale su istočni dio Mostara (3.IV.), Kupres (9.IV.), Stolac (10.IV.), Doboj (3.V.), Bosanski Šamac i Brčko (4.-7.V.), Bosanski Novi i Kalesiju (12.V.), Sanski Most (31.V.) te opkolile Sarajevo (5.IV.). Na području pod srpskom vlašću otvoreni su logori za nesrpsko stanovništvo (Omarska i Keraterm kod Prijedora, Brčko, Bijeljina i brojni drugi).
    (3.IV.) Oslobodilačka akcija HV-a u Baranji nije uspjela; nakon početnog uspjeha, hrvatski vojnici su, uz gubitke, vraćeni na polazne položaje.
    (6.IV.) Države EZ-a priznale su BiH.
    (7.IV.) SAD je priznao Hrvatsku, Sloveniju i BiH; Hrvatska je priznala BiH.
    U ime Predsjedništva BiH A. Izetbegović uputio je načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Blagoju Adžiću najoštriji protest zbog napada jugovojske na hrvatski narod, odnosno na Široki Brijeg, Čitluk i Međugorje - jedno od najvećih katoličkih svetišta.
    (8.IV.) Predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost i osnovalo Glavni štab Teritorijalne Obrane BiH; odlukom "Predsjedništva HZ Herceg Bosne" u Grudama je osnovano Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao jedini institucionalni oblik obrane Hrvata u Bosni i Hercegovini.
    HVO se uspostavlja kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda u HZ HB (čl.1.), sa zadatkom obrane suvereniteta prostora HZ HB i zaštite hrvatskoga naroda, kao i drugih naroda u ovoj zajednici, napadnutih od bilo kojega agresora (čl. 2.).
    Uloga hrvatskih postrojbi u otporu srpskoj agresiji na početku rata u BiH iznimno je velika. U BiH su (od 15.XII. 1991.) djelovale od HSP-a ustrojene Hrvatske obrambene snage (HOS), u čijim se redovima borio i znatan broj Bošnjaka-muslimana; HOS je raspušten nakon što su početkom kolovoza 1992. u Kruševu kod Mostara pripadnici HVO-a ubili zapovjednika HOS-a BiH general bojnika Blaža Kraljevića.
    (9.IV.) Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o ujedinjenju svih oružanih snaga na teritoriju BiH u Oružane snage BiH (OS BiH); pod zapovjedništvo oružanih snaga trebala se staviti muslimanska Patriotska liga, Zelene beretke (kao stranačka milicija SDA), TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora.
    (10.IV.) General Janko Bobetko, sudionik antifašističke borbe u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, postavljen je za zapovjednika Južnoga bojišta.
    (11.IV.) Murat Šabanović zauzeo je višegradsku branu na Drini i zatražio da JNA zaustavi pokolj nesrpskoga stanovništva u Podrinju.
    Psovkom koja odlazi izravno u eter radio-programa odgovara na laži generala jugovojske Kukanjca da se iz objekata JNA ne puca po civilima i rezignirano prijeti rušenjem brane i katastrofom: Il' nas (Muslimane) odnijela Drina, il nas poklali četnici, isto nam je!
    (21.IV.) Srpske postrojbe potpuno su opkolile Sarajevo.
    Sarajevo je u blokadi ostalo sve do 29.II. 1996. U tom razdoblju gotovo neprekidnog srpskog granatiranja poginulo je više od 10.000, a ranjeno je oko 50.000 građana; svjetsku javnost osobito su potresle slike masovnog ubojstva Sarajlija koje su stajale u redu za kruh u Ulici V. Miškina (27.V. 1992.) i na tržnici Markale (5.II. 1994.).
    (24.-28.IV.) Jake srpske postrojbe napale su pravcem Neum, Metković i Ploče, s ciljem konačnog zauzimanja doline Neretve i presijecanja hrvatskog teritorija (odvajanje i osvajanje južnog dijela Hrvatske); nakon žestokih borbi koje su trajale gotovo 3 dana i 3 noći, hrvatski branitelji izdržali su nemoguće, slomili nadmoćnijeg neprijatelja i prepolovili njegovu snagu.
    (27.IV.) Kina je priznala Hrvatsku i Sloveniju kao samostalne i suverene države; do 31.XII. 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.
    U Beogradu je proglašena Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora).
    (28.IV.) Akcija HV-a za oslobađanje sela Podgradina u zadarskom zaleđu nije uspjela.
    (V.-VI.) Žestoke borbe u Bosanskoj Posavini; hrvatske postrojbe su u protuudaru oslobodile Modriču (do 20.V.) i velik dio Posavine te došle do Kotorskog i Rudanke nadomak Doboja (VI.).
    (2.V.) JNA je zarobila pa pustila predsjednika Predsjedništva BiH A. Izetbegovića.
    (4.V.) BiH je proglasila SRJ agresorom i zatražila međunarodnu intervenciju.
    (6.V.) U Grazu su se sastali predstavnik hrvatske nacionalne zajednice M. Boban i predstavnik srpske državne zajednice R. Karadžić; raspravljalo se o razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, da bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH.
    (15.V.) VS UN-a (Rezolucija 752) zahtijeva da se postrojbe JNA i elementi HV povuku iz BiH ili stave pod kontrolu vlasti u Sarajevu.
    (17.-23.V.) Akcijom Jaguar HV je oslobodila brdo Križ u zaleđu Bibinja kod Zadra, s kojega su srpski teroristi ugrožavali promet Jadranskom magistralom.
    (18.V. - 30.VI.) Vojnom akcijom Spaljena zemlja HV je na Južnom bojištu započeo operaciju deblokade Dubrovnika.
    Deblokiran je Pelješac (20.V.) i oslobođena je okolica Dubrovnika: Čepikuće (21.V.), Slano (25.V.), i cijelo dubrovačko primorje - Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka dubrovačka i Župa dubrovačka (do 26.V.), čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Istodobno, hrvatske postrojbe oslobodile su dio istočne Hercegovine (do 20.V.) i selo Ravno (30.V.).

    (22.V.) Hrvatska je primljena u OUN, kao 178. članica (primljene su i Slovenija i BiH); Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman govorio je na Općoj skupštini OUN-a.
    Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente kojima se ponosi i biljege o svojoj nacionalnoj i državnoj samostalnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji od VII. stoljeća pa nadalje u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije, u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udio u duhovnoj i materijalnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Nije slučajno što je njezin mali dio prisutan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu Glavne skupštine UN napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali tijekom mnogih stoljeća svojim umjetničkim radom najveći hrvatski kipari kao što je Antun Augustinčić, čija se konjanička figura Spomenik mira nalazi u parku iza ove iste palače UN. (govor F. Tuđmana na Općoj skupštini OUN-a, 22.V. 1992.)
    (30.V.) Rezolucijom (757) VS UN-a uvedene su oštre sankcije (gospodarske, političke, znanstvene, sportske) protiv Srbije i Crne Gore; Hrvatska vojska nalazila se u BiH sukladno sporazumu s vlastima u Sarajevu.
    (do 30.V.) Jugoslavenska ratna mornarica napustila je posljednje okupirane hrvatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.
    (3.VI.) Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga podrijetla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.
    (6.-8.VI.) Vojnom akcijom Čagalj oslobođen je zapadni dio Mostara i veliki dio Hercegovine.
    Hrvatske postrojbe (HV i HVO) protjerale su neprijatelja iz doline Neretve oko Čapljine i oslobodile visoravan Dubrave; zatim Stolac (12.VI.) i okolna sela te lijevu obalu rijeke Neretve i cijeli Mostar (do 21.VI.); pod zapovjedništvom HVO-a i u HOS-u, u borbama za oslobođenje Mostara i na drugim bojištima borili su se i Bošnjaci-muslimani.
    (15.VI.) Ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić u pismu predsjedavajućem VS UN-a izjavio je da se HVO bori za slobodu i nezavisnost BiH, kao dio obrambenih snaga BiH.
    (20.VI.) Predsjedništvo BiH proglasilo je ratno stanje, opću mobilizaciju i radnu obvezu; kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a.
    (21.VI.) Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš (akcija Miljevci).
    Protuudar srpskih postrojbi Hrvatska vojska uspješno je odbila (23.VI.), nakon čega je uslijedila odmazda srpskoga topništva po dalmatinskim gradovima, ali i djelovanje hrvatskoga topništva prema Kninu. VS UN-a osudilo je akciju i zatražilo povlačenje Hrvatske vojske na početne položaje (Rezolucija 762), što je Hrvatska odbila.
    (28.VI.) Francuski predsjednik F. Mitterand bio je u "posredničkoj misiji" u Sarajevu.
    Njegovim posredovanjem Srbi su napustili sarajevski aerodrom i izbjegli prijetnju moguće zračne intervencije Zapada ("zračni most" za Sarajevo otvoren je 2.VII.).
    (1.VII.) Srbi iz Gorskoga kotara (sela Drežnica, Gomirje, Jasenka, Moravice) potvrdili su lojalnost Hrvatskoj i obećali hrvatskoj policiji predati oružje, koje im je prije godinu dana podijelila JNA; na tom je području izbjegnut oružani sukob.
    (1.-13.VII.) HV je deblokirao Dubrovnik (akcija Tigar).
    HV je istjerao neprijatelja sa strateški iznimno značajne Ivanjice i Uskoplja i ovladao ključnim dominantnim kotama iznad Dubrovnika (Osojnik, Golubov kamen, Debela glava) te potisnuo srpske postrojbe prema Trebinju; Dubrovnik je potpuno deblokiran sa zapadne strane (otvorena je komunikacija Ploče - Dubrovnik) i stvoreni su uvjeti za priključenje dalekovoda u Rijeci dubrovačkoj u elektrosistem BiH, što je omogućilo rješavanje akutne krize električne energije za Dalmaciju i njezine otoke. Neprijatelj je onemogućen da izravno i neposredno gađa ciljeve u Dubrovniku, a ostvareni su uvjeti za proboj prema Konavlima (preko planinskoga zaleđa Dubrovnika iznad Župe dubrovačke i Gornjih Konavala).
    (3.VII.) "HZ Herceg Bosna" objavila je da zbog rasapa državne uprave uspostavlja privremenu izvršnu vlast na oslobođenom i obranjenom području i naglašava da ni na koji način ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH te da je HVO sastavni dio jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH.
    (4.VII.) Badinterova komisija potvrdila je da je raspad SFRJ dovršen i da ta država više ne postoji.
    Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH.
    (7.VII.) U borbi protiv srpskoga agresora poginuo je Andrija Andabak, legendarni branitelj Nuštra i vinkovačke bojišnice.
    A. Andabak, "maljutkaš" čija je borbena skupina uništila 32 neprijateljska oklopa (tenka, transportera), posmrtno je promaknut u čin bojnika, a njegovim imenom nazvano je priznanje koje HV dodijeljuje za 3 ili više uništenih neprijateljskih oklopnih vozila.
    (21.VII.) Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH; dodatak tom sporazumu, kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti Hrvatske i BiH protiv srpskoga agresora (HVO kao dio oružanih snaga BiH), potpisan je (23.IX.) u New Yorku.
    (23.VII. - 13.VIII.) U vojnoj akciji Oslobođena zemlja hrvatske postrojbe "očistile" su neprijateljske "džepove" u zaleđu Dubrovnika (od Zavale do Modroglavine) i uspostavile nove obrambene položaje na planinskom vijencu iznad južnoga ruba Popova polja.
    (25.VII. - 9.VIII.) Hrvatski sportaši sudjelovali su na Olimpijskim igrama u Barceloni.
    Hrvatska je osvojila srebrnu medalju u košarci (zlatnu je osvojio Dream team SAD-a) i dvije brončane medalje u tenisu (Goran Ivanišević pojedinačno i s Goranom Prpićem u paru).
    (2.VIII.) Održani su drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika Republike Hrvatske.
    Na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijedio je Franjo Tuđman (56,69 % glasova), ispred Dražena Budiše (21,91 %); na izborima za Sabor RH najviše glasova dobio je HDZ (43,72 %), a zatim HSLS (17,33 %), HSP (6,91 %), HNS (6,55 %), SDP (oko 5 %) i HSS (oko 4 %).
    (7.VIII.) VS UN-a osnažilo je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj (Rezolucija 769); mirovne snage uz nadziranje UNPA preuzele su i nadzor međunarodnih granica RH.
    (12.VIII.) Takozvana Srpska Republika BiH promijenila je naziv u "Republiku Srpsku".
    (26.-27.VIII.) Na Londonskoj konferenciji zaključeno je da sve bivše jugoslavenske republike moraju priznati BiH, da se granice ne mogu mijenjati silom, da se manjinama moraju jamčiti prava te da svi prognanici imaju pravo na povratak.
    (3.IX.) U Genevi je počela Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, kojoj su supredsjedali lord David Owen (EZ) i Cyrus Vance (UN).
    Sabor RH donio je Zakon o oprostu od krivičnog progona počinitelja krivičnih djela u ratu protiv Hrvatske (počevši od 17.VIII. 1990.).
    (15.IX.) Ustavni sud BiH donio je odluku o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg Bosne.
    (6.X.) Srpske postrojbe ušle su u Bosanski Brod; najveći dio Bosanske Posavine našao se pod srpskom okupacijom.
    Presudnim događajem za tijek borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" (26.VI.), koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske postrojbe (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.VII.), a početkom listopada hrvatske postrojbe napustile su Bosanski Brod i okolicu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih postrojba u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja. Iz osvojenih naselja u BiH (Prijedor, Bosanski Novi, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Banja Luka, Brčko, Bijeljina, Bosanski Šamac i drugih gradova i sela) Srbi su protjerali gotovo sve Hrvate i Muslimane.
    (9.X.) Zbog učestaloga djelovanja srpskoga zrakoplovstva na civilne ciljeve, Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju o zoni zabrane letenja iznad BiH, koju je NATO počeo provoditi od 12.IV. 1993.
    (12.X.) Kod sela Gorice u Bosanskoj Posavini, branitelji Brčkog uspjeli su nakratko presjeći "srpski koridor".
    Za trajnije presijecanje "koridora" bila je potrebna veća, zajednička akcija hrvatskih postrojba i Armije BiH do koje nije došlo; ipak u Bosanskoj Posavini nisu zabilježeni krvavi hrvatsko-muslimanski sukobi. HVO je držao područje hrvatske općine Ravne-Brčko s legendarnim selom Boderište, koje su zbog pokušaja proširenja "koridora" srpske postrojbe neprestano i žestoko napadale.
    (19./20.X.) Okupatorska Vojska Jugoslavije napustila je Cavtat i Konavle.
    Tome je prethodio sporazum na britanskoj fregati Avenger (24.IX.), koji su potpisali general VJ Pavle Strugar, general David Chranston (za Europsku misiju) i general HV Janko Bobetko, te dogovor Tuđman - Ćosić u Genevi (30.IX.).
    (20./21.X.) Hrvatska vojska izvršila je desant na Cavtat i spriječila da srpske postrojbe iz Hercegovine preuzmu okolne dominantne položaje, koje je napustila Vojska Jugoslavije.
    (22.-26.X.) Hrvatska vojska izbila je na granicu Hrvatske prema Crnoj Gori i Hercegovini, čime je najjužniji dio Hrvatske oslobođen (akcija Oslobađanje Konavala).
    Status hrvatske Prevlake, na koju su došli promatrači UN-a, nije riješen; hrvatska strana problem razgraničenja s Crnom Gorom (odnosno SRJ) smatra sigurnosnim, a ne teritorijalnim pitanjem.

    (22.-27.X.) Uspješno izvedenom vojnom akcijom Vlaštica hrvatske postrojbe uspostavile su nove obrambene crte u zaleđu Dubrovnika.
    Jedinice Južnog bojišta izvršile su zadatak dobiven 10.IV. 1992.(prijavak generala J. Bobetka hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu, 29.X. na smotri hrvatskih postrojbi koje su izvojevale pobjedu na Južnom bojištu)
    S obzirom na to da su hrvatski vojnici držali dominantne kote prema Trebinju (5 km zračne linije od Trebinja), ulazak hrvatskih postrojbi u taj grad ovisio je samo o političkoj odluci. Od 27.IV.'92., zaključno sa 26.X.'92., koliko je HV bila u napadajnim akcijama na Južnom bojištu, oslobođeno je 1210 km2 kopnene površine Hrvatske (i 1080 km2 morske).
    (24.X.) Na sjednici u Posušju prihvaćena je odluka o udruživanju "HZ Bosanska Posavina" u jedinstvenu "Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna".
    (29.-30.X.) Srpske postrojbe osvojile su Jajce.
    Predstavnici HVO-a optužili su muslimanske ekstremiste za sprečavanje dolaska pojačanja gradu, a muslimanski predstavnici optužili su HVO za ubojstva i protjerivanje Muslimana iz Prozora (25.X.). Već u kolovozu 1992. zabilježen je sukob između Armije BiH i HVO-a u sarajevskim naseljima Otes i Stup (naseljen uglavnom Hrvatima), a u listopadu su počeli incidenti i sukobi u Travniku, Vitezu, Novom Travniku, Gornjem Vakufu (Uskoplju), Prozoru; hrvatsko-muslimanski sukobi olakšali su Srbima osvajanje BiH. Tijekom listopada u sklopu 3. korpusa Armije BiH u Zenici je osnovana 7. muslimanska brigada u koju su ušli "borci za vjeru" (mudžahedini), među kojima je bio velik broj muslimanskih dragovoljaca i fanatika iz stranih zemalja.
    (31.X.) Srbi su u Prijedoru donijeli Deklaraciju o suradnji i težnjama za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske.
    Pod svojim nadzorom srpske oružane snage držale su otprilike 70 % teritorija BiH. Najveći dio izbjeglica i prognanika iz BiH prihvatila je Republika Hrvatska - više od 400.000 osoba, pa je u RH tada bilo ukupno oko 700.000 izbjeglih i prognanih osoba.
    (1.XI.) U Zagrebu je održan sastanak Tuđman - Izetbegović o provedbi Sporazuma o suradnji i prijateljstvu RH i BiH te o prekidu sukoba između HVO-a i Armije BiH.
    (2.XI.) Hrvatska je darovala Tuzli i njezinim braniteljima veliku ratnu bolnicu (tada najveću u BiH).
    (20.XI.) General Janko Bobetko imenovan je za načelnika Glavnoga stožera HV-a (na toj dužnosti ostao je do 15.VII. '95.).
    (7.XII.) Postrojbe HVO-a i Armije BiH nanijele su teške gubitke srpskim postrojbama kod Teslića.
    (20.XII.) Navodeći kao izgovor ratno stanje SDA je odbila zamjenu A. Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH; prema Ustavu BiH predsjednik je u narednom razdoblju trebao biti Hrvat, no Izetbegović je ostao predsjednik do kraja rata.
    (29.XII.) Sabor je izglasao Zakon o područjima županija, gradova i općina; Hrvatska je podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb, koji ima status županije te 69 gradova, 418 općina i 2 kotara.
    Krajem 1992. general A. Tus predlagao je (uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom) pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni, ali takav plan nije odobren.








    1993.

    (2.-4.I.) U Genevi je Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutarnja podjela Bosne na 9 provincija (kantona) uz posebno područje Sarajeva (kao deseta provincija), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti.
    Središta hrvatskih provincija (posavska, mostarska, i travničko-livanjska) predviđena su u Odžaku, Mostaru i Travniku, a u njima bi živjelo 513.433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Hrvatske provincije obuhvatile bi 25,4 % teritorija BiH; 3 srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %, 3 muslimanske provincije 28,8 %, a sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH. Plan su potpisali predstavnici hrvatske i muslimanske strane (u New Yorku 25.II., u Genevi, 25.III.), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3.IV.). Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranoga teritorija BiH te izbijanjem sukoba između Bošnjaka-muslimana i Hrvata; postoji mišljenje da je rasplamsavanje hrvatsko-muslimanskoga sukoba bilo isprovocirano upravo ovim planom.
    Nacionalna struktura stanovništva u predviđenim hrvatskim provincijama:
    Provincije
    posavska
    mostarska
    travničko- livanjska
    Hrvati
    Srbi
    Muslimani
    142.384 (56,0 %)
    41.025 (16,2 %)
    47.260 (18,6 %)
    193.016 (54,3 %)
    39.695 (11,1 %)
    102.035 (28,7 %)
    178.033 (45,8 %)
    45.498 (11,7 %)
    145.424 (37,4 %)
    Ostali
    23.465 (9,2 %)
    20.877 (5,9 %)
    19.602 (5,1 %)
    Posavska provincija (2103 km2) obuhvatila bi općine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac; travničko-livanjska (5735 km2) općine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a mostarska (6135 km2) općine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum.
    (15.I.) Ministar obrane BiH, političar iz HDZ-a Božo Rajić, naredio je svim postrojbama Armije BiH u predviđenim hrvatskim provincijama da se podrede zapovjedništvu HVO-a, a svim postrojbama HVO-a u muslimanskim provincijama da priznaju zapovjedništvo Armije BiH; muslimanska strana to nije prihvatila.
    (22.I.) Započela je napadajna operacija HV-a Gusar (Maslenica).
    Cilj HV-a bio je odbaciti neprijatelja od ceste Karlobag - Maslenica - Zadar i osigurati Masleničko ždrilo radi gradnje mosta te odbaciti neprijatelja od Zadra, osloboditi zadarsko zaleđe i Zrakoplovnu bazu Zemunik; hrvatske postrojbe su za 72 sata oslobodile, a zatim u teškim borbama i zadržale Masleničko ždrilo i zaleđe Zadra te važnu stratešku točku na Velebitu (Tulove grede). VS UN-a (Rezolucija 802) zatražilo je povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije. Osobito žestoke borbe vođene su početkom veljače za selo Kašić, no hrvatski branitelji su rijetko viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. Postavljanjem pontonskoga mosta, Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet cestovno povezana s ostalom Hrvatskom (do tada je cestovna komunikacija ovisila o trajektu otok Pag - kopno).

    (27./28.I.) Hrvatska vojska oslobodila je neka sela u okolici Sinja (Satrić i Potravlje) te HE Peruča (akcija Peruča).
    Srpske postrojbe odbačene su 7 km prema Kninu. Prilikom povlačenja, četnici su s 30 tona eksploziva minirali branu hidrocentrale, želeći izazvati golemu ekološku i ljudsku katastrofu (velike ljudske žrtve u donjem toku rijeke Cetine); rušenje brane HE Peruča spriječio je engleski časnik Mark Nicholas Gray, koji je podigao preljevni kanal i smanjio razinu vode u jezeru. U akcijama od 22. do 28. siječnja hrvatske postrojbe oslobodile su oko 850 km2 i oko 100 naselja.
    (18.II.) Na pregovorima u Daruvaru između hrvatskih vlasti i lokalnih srpskih čelnika iz zapadne Slavonije (bez znanja vodstva tzv. Krajine) regulirana su neka životna pitanja (Daruvarski sporazum); daljnji napredak pregovora onemogućila je vlast tzv. Krajine iz Knina, uhitivši inicijatore dogovora sa srpske strane.
    (22.III.) Konstituiran je Županijski dom Sabora RH, koji tako postaje dvodoman.
    (III.-IV.) Bošnjaci-muslimani optužili su HVO u Hercegovini da (usprkos tomu što je dobio svoj dio) zadržava kamione s oružjem za Armiju BiH, koja je bila pod žestokim napadima srpskih postrojbi.
    (6.IV.) Hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su u Genevi sporazum o provođenju Rezolucije 802 VS UN-a, prema kojem se HV mora povući na položaje prije akcije Maslenica, a srpske postrojbe ne smiju ući u taj prostor, nad kojim će kontrolu preuzeti snage UN-a.
    (IV.-V.) Susreti Izetbegovića i Bobana u Zagrebu (18.IV.) te hrvatsko-muslimanskoga koordinacijskoga tijela u Međugorju (18.V.), nisu doveli do prekida hrvatsko-muslimanskih sukoba.
    U siječnju 1993. nastavljeni su sukobi između Armije BiH i HVO-a u Gornjem Vakufu (Uskoplju), Busovači, Kiseljaku, Prozoru, Zenici; u ožujku u Konjicu, Jablanici; u travnju u Mostaru, središnjoj Bosni.
    (19.-24.IV.) U Dubrovniku i Hvaru održan je 59. svjetski kongres PEN-a.
    (3.V.) Utemeljen je Državni odbor za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa; za predsjednika odbora izabran je Josip Manolić.
    (4.V.) Granatirani su Zadar, Biograd i Šibenik; hrvatska delegacija u Genevi prekinula je razgovore s posrednicima EZ-a i UN-a o provođenju Rezolucije 802.
    (8.V.) Na sarajevskom aerodromu potpisan je srpsko-muslimanski sporazum o prekidu međusobnih sukoba u BiH.
    (19.V.) U Zagrebu su se sastali kardinal F. Kuharić i A. Izetbegović.
    (22.V.) U Washingtonu su ministri vanjskih poslova SAD, Velike Britanije, Rusije, Francuske i Španjolske predložili novi plan za BiH u 13 točaka.
    (25.V.) Rezolucijom (827) VS UN-a osnovan je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše SFRJ, sa sjedištem u Haagu.
    (4.VI.) Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je Rezoluciju o "zaštićenim zonama" u BiH: mandat UNPROFOR-a proširen je na Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Srebrenicu, Goražde i Bihać.
    (7.VI.) U prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je kapetan i vođa hrvatske košarkaške reprezentacije Dražen Petrović, jedan od najboljih košarkaša u povijesti europske košarke; svojim istupima pridonio je afirmaciji Hrvatske i njezinoj borbi za osamostaljenje.
    O njegovoj igračkoj genijalnosti i ljudskoj veličini svjedoči spomenik podignut (1995.) u sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora u Lausannei i primanje u košarkašku Kuću slavnih u SAD-u (2002.).
    (7.-10.VI.) Armija BiH ovladala je Travnikom, koji je prema Vance-Owenovom planu trebao biti središte hrvatske provincije; borci HVO-a s toga područja predali su se Srbima.
    (25.VI.) Hrvatska je odbila produžiti mandat "plavim kacigama" na svom području pod istim (neučinkovitim) uvjetima.
    (26.VII.) Armija BiH porazila je HVO i ovladala Bugojnom; Hrvati su protjerani iz grada.
    (30.VII.) U Genevi je postignut dogovor između Tuđmana, Miloševića, Bobana i Karadžića o "Savezu Republika BiH" (konfederalna država triju naroda); takav prijedlog već ranije je (16.VI.) odbio Izetbegović.

    (20.VIII.) Predstavljen je tzv. Owen-Stoltenbergov mirovni plan za BiH, koji se udaljio od prvotnih načela (cjelovitost, nepriznavanje etničkoga čišćenja i vojnih osvajanja).
    Po etničkom principu predviđena je labava tročlana Unija Republika BiH (3 autonomne etničke republike), kojom bi Srbi zadržali najveći dio okupiranoga teritorija (49,1 %); Muslimanima bi pripalo 33,3 %, a Hrvatima 17,6 % teritorija; plan nije prihvaćen.
    (21.-22.VIII.) Glavni štab Armije BiH predočio je svoj plan vojne akcije Neretva '93., s ciljem prodora dolinom Neretve i uništenja HVO-a u Hercegovini.
    (28.VIII.) U Grudama je donesena odluka o uspostavi "Hrvatske Republike Herceg Bosne" (HR HB); za predsjednika je izabran Mate Boban (do ostavke 8.II. 1994.).
    (7.IX.) Sabor RH izglasao je amandman u kojem se naglašava da se interesi Hrvata u BiH ne ostvaruju isključivo u "HR Herceg Bosni", nego i u ostalim dijelovima BiH; prema popisu iz 1991. od ukupnoga broja Hrvata u BiH (755.895), više od 2/3 živjelo je izvan zapadne Hercegovine.
    (9.IX.) Vojnom akcijom HV je oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića (Divoselo, Čitluk, Počitelj).
    Srbi su raketirali Karlovac, Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor, Jastrebarsko, Ivanić Grad, Kutinu, Popovaču, Gospić i druge hrvatske gradove, u kojima su stradale brojne civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Dio međunarodne javnosti i političara optužio je HV za provođenje taktike "spaljena zemlja" i civilne žrtve u akciji Medački džep, a VS UN-a zatražilo je (14.IX.) od HV-a povlačenje na položaje uspostavljene prije spomenute akcije.
    (12.-14.IX.) HV je oslobodio dio teritorija kod Petrinje.
    (14.IX.) Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Genevi sporazum o prekidu neprijateljstava, puštanju na slobodu svih zatočenika i slobodnom prolazu humanitarnih konvoja.
    (16.IX.) U Genevi je potpisan sporazum Izetbegović - Krajišnik (predstavnik bosanskih Srba), kojim je dogovoreno stvaranje unije BiH kao države triju naroda.
    Prema sadržaju zajedničke deklaracije, u roku od 2 godine svaki narod imao bi pravo na referendum o ostanku ili odcjepljenju, a u slučaju raspada unije Muslimanima (kao većinskom narodu) pripala bi sva prava unije, uključujući i članstvo u UN-u. Svjedoci (potpisnici) deklaracije bili su međunarodni predstavnici Owen i Stoltenberg.
    (20.IX.) Na britanskom nosaču zrakoplova Invincible međunarodni posrednici predstavili su mirovni plan za BiH.
    Prema planu Srbima bi pripalo 53 %, Bošnjacima 30 %, a Hrvatima 17 % teritorija BiH; skupština BiH odbila je taj prijedlog (29.IX.), a HDZ je već prije izjavio da će ga prihvatiti, ako ga prihvate druge dvije strane. Izetbegović je tom prilikom zatražio izlaz na more (na području Neuma) za muslimansku jedinicu u BiH.
    (27.IX.) U Velikoj Kladuši proglašena je "Autonomna pokrajina Zapadna Bosna"; početak sukoba među Muslimanima u zapadnoj Bosni (Armija BiH držala je Bihać i Cazin).
    Predsjednik "AP Zapadna Bosna" bio je Fikret Abdić, član prvog Predsjedništva BiH, koji je na prvim predsjedničkim izborima u BiH (1990.) dobio najviše glasova među predsjedničkim kandidatima.
    (5.X.) VS UN-a (Rezolucija 871) izričito je potvrdilo da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske.
    (3.-4.XI.) Armija BiH porazila je HVO i ovladala Varešom te (do 15.XI.) Fojnicom, iz kojih je protjerala Hrvate.
    (18.XI.) Na privremenom "Saboru bosanskoposavskih Hrvata" u Slavonskom Brodu donijeta je odluka o uspostavljanju "Pokrajine Bosanska Posavina": gradovi Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i gradačke općine; odluka nije imala veće značenje za politička i vojna događanja na tom prostoru.
    (10.-22.XII.) Humanitarnim konvojem Bijeli put za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH.
    Na povratku, muslimanske postrojbe kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića; pljačku humanitarnih konvoja prakticirale su sve zaraćene strane u BiH.
    (21.XII.) Predsjednici Tuđman i Milošević predložili su u Genevi razgraničenje BiH: Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %; muslimanska delegacija odbila je taj prijedlog.
    U Zagrebu je objavljena knjiga Olge Carević Moj srpski rod - moj hrvatski dom; autorica se zalaže za suživot Hrvata i Srba, za mir i demokraciju, a osuđuje zločine i velikosrpsku politiku






    1994.

    (19.I.) Delegacije Republike Hrvatske i SRJ potpisale su u Genevi Deklaraciju o normalizaciji odnosa; predviđeno je otvaranje ureda u Beogradu i Zagrebu.
    (24.I.) U proteklih godinu dana (od 24.I. 1993.) SR Jugoslavija imala je stopu inflacije od oko 62 % dnevno.

    (31.I.) VS UN-a zatražilo je povlačenje HV-a iz BiH.

    (6.II.) U Sarajevu je održan "Sabor Hrvata BiH".
    Nazočno je bilo više od 400 osoba, uglavnom onih koji su bili protiv politike HDZ-a u Bosni; u donesenoj Deklaraciji naglašeno je da je BiH domovina Hrvata, koji žele sudjelovati u organima vlasti i decentralizaciji države.

    (9.II.) U Sarajevu je potpisan sporazum između Srba i Bošnjaka-muslimana o prekidu bojnih djelovanja i povlačenju srpskoga topništva 20 km od grada (stavljanje pod nadzor UN-a).

    (17.II.) Na Velebitu (kod Tulovih greda) poginuo je Damir Tomljanović Gavran, legendarni zapovjednik 2. pješačke bojne 1. gbr. (popularnih Tigrova).
    Njegovim imenom nazvano je Središte za obuku gardijskog desantnog pješaštva, otvoreno (26.VII. 1994.) u Šepurinama kod Zadra.

    (23.II.) Generali Ante Roso (HVO) i Rasim Delić (Armija BiH) potpisali su u Sarajevu dogovor o prekidu međusobnih sukoba.

    (18.III.) U Washingtonu, u nazočnosti američkog predsjednika Billa Clintona, predstavnici hrvatskoga i muslimanskoga naroda u BiH, Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su sporazum o uspostavi hrvatsko-bošnjačke federacije (Federacija BiH), a predsjednici Tuđman i Izetbegović o uspostavi konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za prekid tragičnog sukoba između HVO-a i Armije BiH.
    Među najžešćim i najkrvavijim bili su hrvatsko-muslimanski sukobi u središnjoj Bosni (Žepče, Busovača, Vitez, Travnik), iz koje su nadmoćnije snage Armije BiH pokušale protjerati Hrvate, te sukobi u Mostaru, u kojima su pripadnici HVO-a žestoko granatirali istočni dio Mostara, pri čemu je srušen (9.XI. 1993.) simbol grada - Stari most na rijeci Neretvi (rezultati znanstvene ekspertize prezentirane u veljači 2006. pokazuju da je most srušen eksplozivom postavljenim u istočne temelje mosta, na lijevoj obali Neretve, koja je bila pod kontrolom Armije BiH). Za napade je VS UN-a uglavnom optuživalo hrvatsku stranu (primjerice 10.V. i 19.VII. 1993.), zbog čega je razmatrano i uvođenje sankcija protiv Hrvatske (13.VII. 1993.).
    Tijekom hrvatsko-muslimanskoga sukoba Hrvati su uglavnom protjerani s područja pod nadzorom Armije BiH (iz Konjica, Jablanice, Travnika, Kaknja, Fojnice, Bugojna, Vareša te brojnih sela u općinama Zenica, Kakanj, Travnik, Novi Travnik, Visoko, Busovača, Konjic, Kiseljak, Kreševo i Fojnica), a Muslimani su uglavnom protjerani s područja pod nadzorom HVO-a (Stolac, Prozor, Kiseljak, zapadni Mostar). Na obje zaraćene strane postojali su sabirni logori, u kojima su zatvarani i civili; primjerice, za Muslimane logori Helidrom u Mostaru, Dretelj kod Čapljine, Gabela, Ljubuški, a za Hrvate logori na stadionu NK Iskre u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, glazbenoj školi u Zenici.
    Počinjeni su i ratni zločini: pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u selima Gusti Grab i okolici Zenice (potkraj siječnja 1993.), Orlište (23.III.), Bušćak (14.IV.) i Trusina kod Konjica (16.IV.), Šušanj kod Zenice (5.VI.), Maljine kod Travnika (8.VI.), Drenovnik kod Kaknja (13.VI.), Busovačke staje (16.VI.), "Sjevernom logoru" u Mostaru (5.VII.), Doljanima kod Jablanice (28.VII.), Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča (16.VIII.), Brdo-Zabilje kod Viteza (5.IX.), Grabovici (9.IX.), Uzdolu kod Prozora (14.IX.), Bobašima kod Viteza (18.IX.), Križančevu Selu kod Viteza (22.XII. 1993.), kod Buhinih Kuća (9.I. 1994.) i drugi zločini; do prosinca 1997. prikupljeni su podaci o 996 ubijenih hrvatskih civila (od toga 120 djece) i 506 vojnika HVO, koji su bili žrtve zločina Armije BiH. Pripadnici HVO-a najteže zločine nad Muslimanima počinili su u selima Ahmići, gdje je ubijeno 117 Muslimana (16.IV. 1993.), i Stupni Dol (23.X. 1993.).

    Istodobno dok su trajali hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH, u Hrvatskoj je utočište našao velik broj muslimanskih izbjeglica iz BiH; početkom 1994. u Republici Hrvatskoj bilo je više od 280.000 izbjeglica (Hrvata i Muslimana) iz BiH.
    Oružani sukobi između HVO-a i Armije BiH, koji su uz povremena primirja trajali od listopada 1992. do ožujka 1994., nazivaju se "rat u ratu"; Hrvati su taj rat doživjeli kao pokušaj Bošnjaka-muslimana da od Hrvata, kao manje brojnoga naroda u BiH, uzmu ono što su izgubili od Srba te kao izdaju naroda koji su "obranili" i zbrinuli (velik broj muslimanskih izbjeglica primila je Republika Hrvatska), a Bošnjaci-muslimani su taj rat doživjeli kao izdaju ratnoga saveznika i pokušaj ostvarenja "velikohrvatske" ideje te priključenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.

    (29.III.) Predstavnici hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba potpisali su u ruskoj ambasadi u Zagrebu sporazum o trajnom primirju (prekid bojnih djelovanja i razdvajanje između HV-a i naoružanih pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj), uspostavi gospodarskih odnosa i političkom rješenju (Zagrebački sporazum).
    Srbi su započeli napadati područje gradova Goražda i Srebrenice, koje je bilo pod zaštitom UN-a.

    (10.IV.) Zrakoplovstvo NATO-a djelovalo je po srpskim položajima oko Goražda, jer su Srbi odbili povući topništvo; rezultat toga je povlačenje srpskoga topništva na 20 km od grada.

    (11.IV.) U Beču su vođeni hrvatsko-bošnjački pregovori (Bečki sporazum); sporazum je potpisan (14.V.) u američkoj misiji u Genevi.

    (30.IV.) Od nezadovoljnih članova HDZ-a (predvođeni S. Mesićem i J. Manolićem) u Zagrebu je osnovana nova politička stranka - Hrvatski nezavisni demokrati (HND); za predsjednika stranke izabran je Stjepan Mesić.

    (30.V.) U opticaj je puštena nova hrvatska valuta - kuna (lipa, kao stoti dio kune).

    (14.VI.) Predsjednik RH Franjo Tuđman posjetio je Sarajevo.

    (5.VII.) Premda je Washingtonskim sporazumom Federaciji BiH trebalo pripasti 60 % teritorija BiH, tzv. Kontaktna skupina za BiH (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija) predložila je podjelu njezina teritorija u omjeru 51 % : 49 % u korist Federacije BiH, nasuprot srpskoj jedinici (koja bi trebala prepustiti 20 % teritorija); Skupština R/F BiH usvojila je plan (18.VII.), a skupština tzv. Republike Srpske ga je odbila (28.VIII.).

    (3.VIII.) Srbijanska vlada je Palama (sjedište tzv. Republike Srpske) uputila "ultimatum" da prihvate mirovni plan Kontaktne skupine.
    Nakon što su bosanski Srbi odbili mirovni plan, jugoslavenska vlada (4.III.) "prekinula je političke i ekonomske odnose" s tzv. Republikom Srpskom i uvela "blokadu granice".

    (do 21.VIII.) Nakon akcije Tigar i pobjede nad postrojbama Narodne odbrane (pristaše Fikreta Abdića), 5. korpus Armije BiH ušao je u Veliku Kladušu.
    Više od 30.000 izbjeglica (Muslimana) pobjeglo je pred Armijom BiH iz zapadne Bosne prema Hrvatskoj, pa je na cesti prema Karlovcu došlo do nove, dramatične i višednevne izbjegličke krize.

    (10.-11.IX.) Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) došao je u Zagreb u posjet Crkvi u Hrvata i Republici Hrvatskoj; papu su uz ogromno mnoštvo naroda dočekali kardinal i nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić te predsjednik RH Franjo Tuđman.

    (17.IX.) Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali u izvješću Vijeću sigurnosti potvrdio je da ostvarenje Vanceova plana i svih rezolucija (osim odluke o prekidu oružanih sukoba) nije provedeno zbog otpora pobunjenih Srba u UNPA područjima.

    (23.IX.) Sabor RH zauzeo je odlučno stajalište da će otkazati mandat Mirovnih snaga u Republici Hrvatskoj, ako one ne omoguće povratak okupiranih hrvatskih područja.

    (30.IX) Rezolucija (347) Vijeća sigurnosti UN-a, koja je obuhvatila i potvrdila dotadašnje rezolucije, naglasila je da su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite; mandat UNPROFOR-a produžen je do 31.III. 1995., uz uvjet da glavni tajnik UN-a najkasnije do 20.I. 1995. mora podnijeti izvješće o ostvarenom napretku, pod čime se podrazumijevao početak povratka prognanika.

    (21.X.) Četvrti specijalni politički odbor Opće skupštine UN-a u New Yorku prihvatio je (111 glasova za, 20 uzdržanih) Rezoluciju o stanju na okupiranim područjima Hrvatske.
    Spomenuta Rezolucija, koju je Opća skupština UN-a prihvatila 10.XII. 1994. (42 glasa za, 18 uzdržanih i niti jedan protiv), potvrdila je teritorijalnu cjelovitost i suverenost Republike Hrvatske. I ostale rezolucije UN-a potvrđuju da su područja pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj, koja se u dokumentima UN-a uglavnom nazivaju "UNPA", okupirana, a integralni su dio Republike Hrvatske.

    (26.X.) Armija BiH pokrenula je opsežnu vojnu akciju u zapadnoj Bosni.

    (31.X. - 3.XI.) Hrvatske postrojbe oslobodile su Kupres (akcija Cincar); akcija je bila koordinirana s vojnim djelovanjem Armije BiH.
    Oslobađanje Kupresa imalo je izniman strateški i psihološki značaj, a bilo je preduvjet za napredovanje prema Glamoču i Bosanskom Grahovu.

    (29.XI.) Ministri obrane Hrvatske (G. Šušak) i SAD (William Perry) potpisali su u Pentagonu Memorandum o obrambenoj i vojnoj suradnji.

    (29.XI. - 24.XII.) Hrvatske postrojbe (HV i HVO) ovladale su većim dijelom Livanjskoga polja (napadajna akcija Zima '94.).
    Cilj akcije bio je oslabiti srpsku ofenzivu na Bihać i osigurati povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH; oslobođeno je područje širine 10 km, a dubine 20 km - ukupno 200 km2. Međutim, neprijatelj je s istaknutih uzvišenja na planinama Dinari i Staretini i dalje paljbom mogao nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i bočnim udarima ugroziti oslobođeno.

    (XII.) Pojačani su srpski napadi na područje zapadne Bosne i Bihaća, koji je branio 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a.
    Iz okupiranih hrvatskih sela kod Bihaća (Veliki i Mali Skočaj, Međudražje, Zavala, Golubić, Dobrenica, Žegar, Vedro Polje) srpski ekstremisti prognali su (8.XII.) više od 5000 osoba; hrvatska naselja Kralje i Vrkašić nisu okupirana.

    (17.XII.) Pobunjeni Srbi iz Hrvatske i pristaše F. Abdića potisnuli su 5. korpus Armije BiH i ušli u Veliku Kladušu.

    (19.XII.) Sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa, između pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti, otvorena je za promet autocesta Zagreb - Lipovac, preko okupiranih Okučana (UNPA sektor Zapad).








    1995.

    Početkom godine predložen je Plan Z-4 (SAD, Rusija, Njemačka, V. Britanija) o političkom rješenju krize u Hrvatskoj.
    Plan je naglasio suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u UNPA područjima Sjever i Jug (vlastito zakonodavstvo i vlada, posebna policija, novac, grbovi, zastave i obilježja te sudski sustav, pravo ubiranja poreza itd.); hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Pod srpskom okupacijom nalazilo se oko 20 % kopnenoga teritorija Republike Hrvatske.

    (14.II.) Snage bihaćkoga HVO-a oslobodile su hrvatska sela Vučjak, Zavalje, Mali i Veliki Skočaj, Međudražje i Dobranicu.

    (9.III.) Muslimanske vlasti uhitile su zapovjednika HVO Bihać generala Vladu Šantića, kojem se zatim gubi svaki trag.

    (14.-18.III.) Hrvatska vojska je na planinama Dinari i Staretini napravila manje taktičke pomake.

    (20.-28.III.) U borbi protiv srpskih postrojbi, Armija BiH oslobodila je strateški važnu planinu Vlašić.
    (1.IV.) Odlukom VS UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u Hrvatskoj postao je UNCRO i preuzeo obvezu nadzora međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske.
    Do početka travnja 1995., prema izvješću Komisije eksperata UN-a Vijeću sigurnosti UN-a, u bivšoj SFRJ ubijeno je 200.000 ljudi, a postojalo je 800 koncentracijskih logora u kojima je bilo 500.000 zatočenika (od toga je 50.000 mučeno, a 20.000 žena i djevojčica je silovano); najveći broj zločina počinili su srpski ekstremisti i njihove postrojbe.
    Prema izvješću iz travnja 1994. na prostoru bivše Jugoslavije bilo je 715 zatočeničkih objekata (logora): najviše logora bilo je pod nadzorom bosanskih Srba i Jugoslavije (237), zatim pod nadzorom vlade u Sarajevu i Armije BiH (89), te pod nadzorom Hrvata - bosanskih Hrvata, HVO-a i HV-a (77), dok su 4 logora bila pod nadzorom bosanske vlade i bosanskih Hrvata; za 308 logora nije sa sigurnošću utvrđeno pod čijim su bili nadzorom.

    (7.IV.) Na planini Dinari iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km (napadajni boj Skok 1).
    HV je stavio pod paljbeni nadzor neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.

    (1.-3.V.) Vojno-redarstvenom operacijom Bljesak oslobođena je zapadna Slavonija i Posavina - UN sektor Zapad (oko 600 km2).
    Srbi su raketirali Zagreb i druge hrvatske gradove (2.-3.V.), pri čemu su ubili i ranili više osoba. Uspostava hrvatske vlasti na oslobođenom teritoriju bila je brza i učinkovita, a odnos HV-a prema srpskim civilima i zarobljenim protivničkim vojnicima vrlo korektan.

    (25.V.) U topničkom napadu na Tuzlu Srbi su usmrtili 71, a ranili oko 150 osoba.
    Umro je Krešimir (Krešo) Ćosić jedan od najboljih hrvatskih i europskih košarkaša; njegovo ime nalazi se u košarkaškoj Kući slavnih u SAD-u.
    K. Ćosić osnivao je mormonske zajednice u Hrvatskoj, a svojim diplomatskim djelovanjem u SAD-u, pridonio je afirmaciji Hrvatske.

    (30.V.) U Zagrebu je otvorena nova zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke.

    (4.-11.VI.) Hrvatske postrojbe (HV i HVO) potisnule su neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču (napadajni boj Skok 2).
    Hrvatska vojska ovladala je jakim srpskim uporištem Crni Lug i okolnim selima te Velikim i Malim Šatorom; oslobođeno je područje širine 30 km, a dubine 14 km - oko 420 km2. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojba, koje su spojene od Dinare preko Šator planine i Staretine sve do Kupreških vrata, a pod nadzor hrvatskog topništva stavljena je važna komunikacija Glamoč - Bosansko Grahovo u BiH te Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj.

    (2.VII.) Papa Ivan Pavao II. proglasio je svecem Marka Križevčanina.

    (11.VII.) Srpske postrojbe osvojile su Srebrenicu, a zatim i Žepu (25.VII.), gradove "pod zaštitom" UN-a.
    Nad stanovništvom tih gradova Srbi su počinili stravičan ratni zločin; ubijeno je više od 8000 Muslimana, a ostali su prognani.

    (15.VII.) Načelnik Glavnoga stožera HV-a postao je general zbora Zvonimir Červenko, sudionik antifašističke borbe u II. svjetskom ratu.

    (19.VII.) Pokrenuta je snažna ofenziva Srba iz Hrvatske i Abdićevih snaga na rezolucijom UN-a "zaštićeni" Bihać.

    (22.VII.) U Splitu su predsjednik RH (Franjo Tuđman) i predsjednik Predsjedništva BiH (Alija Izetbegović) te predsjednik Federacije BiH (Krešimir Zubak) i predsjednik Vlade BiH (Haris Silajdžić) potpisali Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice (Splitska deklaracija); osobit značaj imao je sporazum o vojnoj suradnji.

    (25.-30.VII.) Hrvatske postrojbe oslobodile su oko 1600 km2 teritorija BiH (operacija Ljeto '95.).
    Cilj hrvatskih postrojbi bio je povećati sigurnost Livna i Kupresa, zaustaviti srpsku ofenzivu na Bihać i stvoriti preduvjete za oslobađanje Knina i ostalih okupiranih dijelova Hrvatske. Oslobađanjem Bosanskog Grahova
    (28.VII.) i Glamoča (29.VII.), hrvatske postrojbe dovele su pobunjene Srbe u sjevernoj Dalmaciji u poluokruženje, a stvoreni su i preduvjeti za napredovanje prema Banjoj Luci.

    (1.VIII.) Na Brijunima su održani razgovori između hrvatskoga predsjednika F. Tuđmana i stranih veleposlanika u Hrvatskoj, o načinu rješavanja krize; zbog nekooperativnosti pobunjenih Srba, hrvatski predsjednik najavio je mogućnost vojne akcije, a američki veleposlanik Peter Galbraith savjetovao je da se dobro razmisli o tom potezu.
    Ako to učinite, ali ja ne kažem da to morate učiniti, budite oprezni. U toj ćete stvari biti potpuno sami. Vodite računa o vojnicima UN-a i zaštitite civilno stanovništvo hrvatskih Srba.(američki veleposlanik P. Galbraith)

    (3.VIII.) Pregovori između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Genthodu kod Geneve nisu donijeli nikakav pomak; Srbi su odbili prijedlog "mirne reintegracije".

    (4.-8.VIII.) Vojno-redarstvenom operacijom Oluja '95. hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu (10.500 km2) te omogućile Armiji BiH da razbije srpsku opsadu Bihaća.








    Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori; prvoga dana operacije hrvatske postrojbe oslobodile su Sveti Rok i Lovinac, Čistu Malu i Čistu Veliku, te Mali Alan.
    Hrvatski kraljevski grad Knin s okolicom te Ljubovo, Žitnić, Gračac, Rakovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš, Obrovac, Benkovac, Saborsko, Lička Jasenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Željava, Medak ... oslobođeni su 5.VIII., a toga dana (ili 6. VIII.???) kod Tržačkih Raštela susrele su se postrojbe HV-a i Armije BiH.
    Petrinja, Kistanje, Novi Lički Osik, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Korenica, Slunj, Cetingrad, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno ... oslobođeni su 6.VIII.
    Dvor na Uni, Topusko, Vrgin Most, Vojnić, Tušilović, Turanj, Gornji i Donji Lapac, Srb ... oslobođeni su 7.VIII.; do 8.VIII. hrvatske postrojbe stale su na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i BiH.

    Premda su vojna djelovanja uglavnom završila 7.VIII. (do 18 sati), predaja zapovjednika srpske vojske u Viduševcu 8.VIII. (u 19 sati) značila je kraj operativnog dijela operacije Oluja '95., ali i kraj vojnoga djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske u ratu za slobodu i nezavisnost Hrvatske 1991. - 1995. (Domovinski rat). Pod oružjem se u tom trenutku nalazilo oko 200.000 hrvatskih vojnika.







    Hrvatska vojska izvršila je zadaću! (ministar obrane RH Gojko Šušak u povodu završetka vojno-oslobodilačke operacije Oluja '95.)
    Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene "Krajine" u Hrvatskoj, na zahtjev svoga političkoga i vojnoga vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed (br. 12-3113-1195) o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je (4.VIII.) Milan Martić, predsjednik "Krajine". Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a; njihov broj procjenjuje se na oko 90.000 ljudi (hrvatski izvori), odnosno 150.000 (izvori UN-a), pa čak i na 200.000 - 250.000 (srpski izvori).
    Tijekom Oluje '95. hrvatski vojnici nisu srušili niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt; ipak, u razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti.
    Hrvatska vlast je protiv takvih prekršitelja podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima zbog toga je osuđeno 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, a od tog broja 1492 osobe osuđene su na odgovarajuće kazne (za ubojstvo je osuđeno 27 osoba, a na izdržavanje teške zatvorske kazne u trajanju od 1 do 15 godina upućeno je 13 osoba). (podaci iz "Bijele knjige" - rujan 1999. koju su hrvatske vlasti predale Sudu za ratne zločine u Haagu)

    (12.VIII.) U okrugu Bosanskoga Grahova srpske postrojbe su u protunapadu nanijele gubitke HV-u i preuzele neke položaje, ali su hrvatski vojnici opet potisnuli neprijatelja prema Drvaru.

    (30.VIII.) Nakon još jednog strašnog zločina (41 ubijen i oko 100 ranjenih Sarajlija na tržnici Markale) koji su Srbi počinili granatiranjem Sarajeva (28.VIII.), započeli su zračni napadi NATO snaga na srpsku protuzračnu obranu, odašiljače, skladišta, komunikacije i drugu vojnu infrastrukturu (do 13.IX.).

    (8.-15.IX.) U vojnoj operaciji Maestral hrvatske postrojbe oslobodile su Jajce i oko 2500 km2 teritorija BiH (100 km teritorija po širini i 25 km po dubini).
    Cilj hrvatskih postrojba (HV i HVO) bio je dubljim prodorom prema Šipovu i Jajcu te Drvaru i Oštrelju potisnuti neprijatelja od Kupresa, Glamoča i Bosanskog Grahova, i osigurati Livno od dometa dalekometnoga topništva i raketa, kako bi se stvorili uvjeti za povratak prognanika, a istodobno snagama Armije BiH (5. i 7. korpus) stvoriti uvjete za napredovanje prema rijeci Sani i dolinom rijeke Ugar.
    Hrvatske postrojbe ovladale su Vitorogom i Demirovcem (11.IX.), Šipovom (12.IX. - kasnije Daytonskim sporazumom prepušten Srbima), Jajcem (13.IX.), Drvarom i prijevojem Oštrelj (14.IX.).
    Armija BiH oslobodila je Donji Vakuf, Bosanski Petrovac i Ključ, a zatim Sanski Most i Bosansku Krupu (17.IX.).

    (18.-19.IX.) HV je prešao rijeku Unu na nekoliko mjesta od Dvora do Dubice (akcija Una), ali je nakon početnoga napredovanja pretrpio znatne gubitke i povukao se na polazne položaje.

    (8.-15.X.) Hrvatske postrojbe (HV i HVO) oslobodile su 800 km2 teritorija BiH (operacija Južni potez); pod nadzorom srpskih postrojbi, koje su se nalazile pred potpunim slomom, ostalo je 46 % teritorija BiH.
    Cilj hrvatskih vojnika u akciji bio je poraziti neprijatelja na širem području Mrkonjić Grada, Podrašničkog polja i HE Jajce-3 (Bočac), doseći položaje s kojih se može gađati Banja Luka i poduzeti napadajno djelovanje za njezino oslobađanje, staviti pod nadzor putove prema Banjoj Luci te oslabiti pritisak neprijatelja na 5. i 7. korpus Armije BiH, koja je počela gubiti područje oko gradova Bosanski Novi i Ključ.
    Hrvatske postrojbe prodrle su 40 km u širinu i 20 km u dubinu neprijateljskoga teritorija te ovladale Mrkonjić Gradom (10.X.) i HE Bočac (kasnije Daytonskim sporazumom prepušteni Srbima). Time su preuzele nadzor nad cijelim elektroenergetskim sustavom na rijeci Vrbas i stvorile preduvjete za ulazak u Banju Luku (udaljena 23 km od hrvatskih položaja), u kojoj je zavladala panika i za čiju obranu nije bilo dovoljno snaga; postrojbama Armije BiH omogućeno je napredovanje prema Skender Vakufu i učvršćenje u Sanskom Mostu (opet oslobođen 12.X.). "Vojska Republike Srpske" bila je pred potpunim porazom.

    (9.X.) U borbama za Mrkonjić Grad, kao zamjenik zapovjednika 4. gbr., poginuo je general bojnik Andrija Matijaš Pauk, jedan od legendarnih zapovjednika u Domovinskom ratu.

    (29.X.) Na trećim višestranačkim izborima za Zastupnički dom Sabora, opet je pobijedio HDZ.
    HDZ je dobio 1.093.403 glasova (45,2 %), a Koalicija HSS-IDS-HNS-HKDU-SBHS 441.390 (18,3 %), HSLS 279.245 (11,6 %), SDP 215.839 (8,9 %), HSP 121.095 (5 %) glasova itd. Na izborima u gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji većinu mandata dobila je udruga oporbenih stranaka (33 od 50), no njezine kandidate predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman nije želio prihvatiti (Zagrebačka kriza).

    (12.XI.) Republika Hrvatska je s pobunjenim Srbima iz Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema (UN sektor Istok, oko 4,5 % od ukupnog teritorija Hrvatske) u Erdutu potpisala sporazum o mirnoj reintegraciji tih krajeva u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske (Erdutski sporazum).

    (21.XI.) U Daytonu (Ohio, SAD), nakon dugih i teških pregovora (1.-21.XI.) delegacije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, predvođene predsjednicima F. Tuđmanom, A. Izetbegovićem i S. Miloševićem, prisiljene su na sporazum o miru u BiH (Daytonski sporazum).
    S američke strane pregovore je vodio Richard Holbrooke, a povremeno i državni tajnik Warren Christopher. BiH je podijeljena po principu: 1 država - 2 entiteta - 3 naroda. Srpskom entitetu pripalo je čak 49 % teritorija BiH (Federaciji BiH samo 51 %), usprkos tomu što je "Republika Srpska" stvorena genocidom nad nesrpskim stanovništvom i što su srpske vođe (S. Milošević, R. Karadžić i drugi) i srpska politika proglašeni glavnim krivcima za izbijanje sukoba i strašno krvoproliće na teritoriju bivše SFRJ te usprkos činjenici da je udio Srba u nacionalnoj strukturi BiH prema popisu iz 1991. bio znatno manji od 49 %; u BiH je 1991. živjelo 4.364.574 stanovnika - 1.905.829 (43,7 %) Muslimana, 1.369.258 (31,1 %) Srba, 755.895 (17,3 %) Hrvata te Jugoslavena (5,5 %) i ostalih (2,4 %).
    Daytonskim sporazumom zajamčeno je pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, a nadgledanje primirja povjereno je međunarodnim snagama; time je ispunjen glavni cilj - zaustavljanje rata u BiH, no u javnosti je prevladalo mišljenje da sporazum nije pravedan i da su agresori (Srbi) nagrađeni.

    (23.XI.) VS UN-a (Rezolucija 1023) potvrdilo je temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u sastav Republike Hrvatske; ukinute su sankcije protiv SRJ.

    (14.XII.) Na temelju rezultata pregovora u Daytonu, predsjednici Tuđman, Izetbegović i Milošević potpisali su u Parizu mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu.
    Supotpisnici i "jamci" za njegovo provođenje su: SAD (predsjednik Bill Clinton), Rusija (premijer Viktor Černomirdin), Francuska (predsjednik Jacques Chirac), Njemačka (kancelar Helmut Kohl) i Velika Britanija (premijer John Major) te španjolski premijer Felipe Gonzales u funkciji predsjedatelja Europske unije.
    Hrvati iz Bosanske Posavine prosvjedovali su protiv Daytonskog sporazuma, jer je njihov zavičaj najvećim dijelom ostao unutar Republike Srpske; prema popisu stanovnika iz 1991., Srba je u Bosanskoj Posavini bilo tek 27,12 %, a protjeravši Hrvate i Muslimane prisvojili su više od 55 % toga područja.

    (29.XII.) Zapovjednik prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, umirovljeni general bojnik Jacques Klein, potvrdio je u Zagrebu, u razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, da su hrvatska suverenost i teritorijalni integritet neupitni.
    Razdoblje tzv. Mirne reintegracije, za čije je provođenje VS UN-a ustanovilo UNTAES (Rezolucija 1037, od 15.I. 1996.), završilo je 15. siječnja 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) vraćeno u sastav Republike Hrvatske.
    Tijekom ratnih događanja u Hrvatskoj 1991. - 1995., mobilizacijom je bilo obuhvaćeno 360.070 vojnih obveznika (u redovima HV-a u tom razdoblju, uz Hrvate, bio je i znatan broj pripadnika ostalih narodnosti koje žive u Hrvatskoj, a među njima i oko 9000 Srba).
    Hrvatska strana imala je 10.668 poginulih i 2915 "nestalih" (ukupno 13.583) te 37.180 ranjenih osoba u Republici Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo 9909, a ranjeno 20.649 Hrvata. (podaci iz izvješća predsjednika RH F. Tuđmana na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996.; prema podacima iz 1999. hrvatska strana imala je 12.131 poginulih i 2251 "nestalih" (ukupno 14.382) te 33.043 ranjenih osoba; prema najnovijim podacima u Domovinskom ratu poginulo je ili nestalo oko 13.000 Hrvata.)
    Rat je katastrofalno utjecao na demografsko stanje Hrvata u BiH, jer je od početka srpske agresije svoju djedovinu u BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata (Srbi su prognali oko 210.000, a Bošnjaci-muslimani oko 190.000 Hrvata).
    Na okupiranim dijelovima hrvatskoga teritorija zabilježena su brojna iživljavanja srpskih ekstremista i vrlo okrutna ubojstva Hrvata i ostaloga pučanstva nesrpskoga podrijetla. Do 31.X. 2001. iz više od 130 masovnih grobnica (Novo groblje u Vukovaru, Ovčara kraj Vukovara, Lovas, Tovarnik, Saborsko, Baćin, Škabrnja, Voćin i druga mjesta) ekshumirane su 3292 žrtve velikosrpske agresije (od toga je identificirano njih 2662), a još se tragalo za 1422 nestale osobe (u veljači 2006. tragalo se za još 1142 osobe). Od 1991. kroz srpske logore u Jugoslaviji i Hrvatskoj (Begejci, Beograd, Bileća, Glina, Knin, Manjača, Morinje, Niš, Sremska Mitrovica, Stara Gradiška, Stojićevo), prošlo je oko 8500 hrvatskih građana (300 zatočenih ubijeno je u logorima u Srbiji). (podaci Ureda Vlade RH za zatočene i nestale, 2001.)
    Prema nekim podacima gubici "Teritorijalne obrane Krajine" (1992. preimenovana u "Srpsku vojsku Krajine") u borbama na prostoru tzv. Republike Srpske Krajine, od lipnja 1991. do kolovoza 1995., iznosili su 13.161 poginulih, ranjenih, nestalih i zarobljenih vojnika, uključujući i dezertere; od toga broja je 3496 poginulih i 1857 nestalih (uz napomenu da je stvarni broj sigurno veći). (nepotpuni podaci iz knjige Knin je pao u Beogradu /Beograd, 2000./ Milislava Sekulića, generala tzv. Srpske vojske Krajine)
    U ratnim razaranjima u Republici Hrvatskoj uništeno je ili oštećeno 217.009 stanova, oko 120 gospodarskih objekata i 2423 spomenika kulture (od toga je 495 sakralnih objekata /uglavnom katoličke crkve/ na područjima koja su okupirali Srbi); ukupna vrijednost ratne štete u RH procijenjena je na 37,1 milijardi američkih dolara. (Vlada RH, Državna komisija za popis i procjenu ratne štete - Ratna šteta RH, Završno izvješće, Zagreb, rujan 1999.)






  9. #9
    curica
    Hej Cobra übersetz mal auf Deutsch...

  10. #10
    Apache
    Zitat Zitat von DZEKO Beitrag anzeigen
    Zdravko ist Schuld.

    Ps, Thread Closed.
    schwätzer,
    das ganze fing in einem bosnischen dorf an.
    nachdem der serbische ehemann, mit seiner kroatischen frau, krach bekam, weil er mit einer bosnierin geflirtet hat.

Seite 1 von 13 1234511 ... LetzteLetzte

LinkBacks (?)

  1. 04.06.2012, 16:12

Ähnliche Themen

  1. Die Junge Welt erklärt uns den Jugoslawien Konflikt
    Von Marijanna_HR im Forum Politik
    Antworten: 45
    Letzter Beitrag: 16.01.2012, 21:01
  2. Antworten: 3
    Letzter Beitrag: 31.12.2011, 18:23
  3. Antworten: 17
    Letzter Beitrag: 03.10.2009, 20:34
  4. Krajina Konflikt
    Von Mr_No im Forum Geschichte und Kultur
    Antworten: 25
    Letzter Beitrag: 10.06.2006, 22:18
  5. Das Königreich Jugoslawien - Komunistische Jugoslawien
    Von jugo-jebe-dugo im Forum Geschichte und Kultur
    Antworten: 4
    Letzter Beitrag: 30.03.2005, 22:25