BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 115 von 598 ErsteErste ... 1565105111112113114115116117118119125165215 ... LetzteLetzte
Ergebnis 1.141 bis 1.150 von 5971

Nachrichten aus Kroatien

Erstellt von DZEKO, 29.08.2013, 12:32 Uhr · 5.970 Antworten · 179.930 Aufrufe

  1. #1141
    Avatar von daro

    Registriert seit
    15.07.2015
    Beiträge
    6.462
    Auto in Kroatien ist nicht jeder wie du jeder hat eigene Interessen.
    Kulturgeldelder wurden gestrichen und wo anders (Kultur) eigesetzt zu um andere Intresse zu finanzieren, bei der nächsten gelegenheit kommt eine andere Regierung und finanziert was anderes.
    Das alles ist ein wichtiger bestandteil des Fridens, das Volk hat gewählt und die Regierung hat sich gefunden in 4 Jahren wählt sie wider wo ist den problem?

  2. #1142
    Avatar von daro

    Registriert seit
    15.07.2015
    Beiträge
    6.462
    "Krvavi Uskrs" 1991. godine - Vojna povijest | Magazin za vojnu povijest

    Vor 25 Jahren begann der Krieg in Kroatien und forderte das erste Kriegsofer.

    - - - Aktualisiert - - -


  3. #1143
    Avatar von Izdajnik

    Registriert seit
    02.04.2015
    Beiträge
    16.302
    Zitat Zitat von daro Beitrag anzeigen
    Auto in Kroatien ist nicht jeder wie du jeder hat eigene Interessen.
    Kulturgeldelder wurden gestrichen und wo anders (Kultur) eigesetzt zu um andere Intresse zu finanzieren, bei der nächsten gelegenheit kommt eine andere Regierung und finanziert was anderes.
    Das alles ist ein wichtiger bestandteil des Fridens, das Volk hat gewählt und die Regierung hat sich gefunden in 4 Jahren wählt sie wider wo ist den problem?
    uvik kontra!




    Predstavnici inicijative 'Za satiru spremni' u četvrtak su ponovno oštro osudili najnovije poteze vlasti ističući da se i nakon ukidanja Montiranog procesa na HTV-u nastavljaju sustavni napadi na slobodu izražavanja i stigmatizacija satire te su pozvali sve građane na skup za obranu slobode govora i političke satire u petak u 18 sati na zagrebačkom Zrinjevcu

    Satiri?ari 'za satiru spremni' protiv stigmatizacije i govora mr?nje | tportal.hr

  4. #1144
    Avatar von Izdajnik

    Registriert seit
    02.04.2015
    Beiträge
    16.302

    Huligani fizički napali Antu Tomića: Vikali su mu ''govno jugoslavensko''

    U Tomićevu zaštitu priskočili su i kolega Renato Baretić te poznati splitski fotograf Feđa Klarić. Jedan od huligana krenuo je i na njega, vidjevši da fotografira
    Pisac Ante Tomić napadnut je večeras u Splitu pred Domom mladeži nakon Pričigina. Na Tomića su nasrnula dvojica huligana, jedan mu je ukrao šešir pa se Tomić zaletio za njim. Izbjegao je udarac, no te sreće nije bio čovjek koji mu je stao u obranu piše Index.
    - Mene ovaj put nisu udarili - kazao nam je Tomić.
    U Tomićevu zaštitu priskočili su i kolega Renato Baretić te poznati splitski fotograf Feđa Klarić. Jedan od huligana krenuo je i na njega, vidjevši da fotografira. Klarić mu se predstavio pa je ovaj odustao.
    Tomić se na meti našao zbog pisanja i političkih stavova. "Govno jugoslavensko", vikali su mu huligani, koje je na kraju odvukla neka žena.
    Policija je bila na mjestu događaja i uzeli su izjavu od Tomića.


    Dalmacija News

    Huligani napali Antu Tomi?a: Ukrali mu ?e?ir i vikali "govno jugoslavensko" - Vijesti - Index.hr

  5. #1145
    Avatar von BlackJack

    Registriert seit
    11.10.2009
    Beiträge
    55.143
    Hooligans, das ist alles was dieses Pack kann



  6. #1146
    Avatar von Izdajnik

    Registriert seit
    02.04.2015
    Beiträge
    16.302
    Nema zemlje za starce



    Prvog dana ‘Oluje’ jedino se na psihijatrijskom odjelu bolnice u Petrinji nisu svrstavali i ubrajali među Hrvate i Srbe, jedino se za duševne bolesnike nije znalo čiji su. Njihova, hm, neubrojivost pri postrojavanju ispala je, međutim, otegotna okolnost. Naravno da su kao suvišni morali biti ubijeni, i naravno da se onda ne zna tko ih je ubio

    O tom strašnom zločinu zna se sve.

    Zna se da je utorak, 8. kolovoza, posljednji dan operacije ‘Oluja’, Dvor na Uni dočekao kao prazan grad. Zna se da su pripadnici 39. Banijskog korpusa Srpske vojske Krajine napustili Dvor, i da je u gradu ostalo još samo stotinu i dvadeset pripadnika danskog bataljuna ‘plavih šljemova’ u bazi UNCRO-a u centru, manji broj civila u podrumima i skupina starijih hendikepiranih osoba u zgradi osnovne škole preko puta. Zna se da je stotinjak duševnih bolesnika i invalida s psihijatrijskog odjela bolnice u Petrinji tu dovedeno nakon evakuacije četiri dana ranije, prvog dana ‘Oluje’, da je većina njih do 8. kolovoza sklonjena na sigurno, i da ih je u osnovnoj školi u Dvoru tog utorka ostalo samo desetak, starih i nepokretnih.

    Zna se da je u poslijepodnevnim satima 8. kolovoza u prazan Dvor na Uni ušlo dvanaest muškaraca u tamnozelenim uniformama bez oznaka, s rancima na leđima, automatskim puškama i ručnim bacačima, muvajući se oko baze danskog bataljuna. Zna se da su četvorica od njih uskoro ušla u zgradu škole, i da se uskoro začula rafalna paljba, te detonacije ručnih bombi i protutenkovskih granata. Zna se da pripadnici danskog bataljuna UNCRO-a nisu reagirali, jer su imali naređenje zapovjednika Jorgena Kolda da samo promatraju i ni u kojem slučaju ne otvaraju vatru.

    Zna se da je pucnjava trajala petnaest minuta, nakon čega su se naoružani vojnici neometano udaljili i nestali iz pustog grada. Zna se da je iza njih u hodnicima i na stepeništu škole ostalo devet leševa: najstarija je bila osamdesetogodišnja starica koja je rafalom po prsima presječena dok je sjedila u stolici kraj stubišta koje vodi na prvi kat. Zna se da je druga žena ubijena u invalidskim kolicima, i da je treća, ona što je ležala na podu s raznesenom lijevom stranom lubanje, imala sedamdesetak godina. Zna se da je četvrta, procijenjene dobi od pedeset pet godina, ubijena rafalom s leđa, da je peta, šezdesetogodišnjakinja bez lijeve noge, raznesenog lica ležala na podu uz svoje štake, a da je šesta ubijena žena, izrazito mršava, s dubokom ranom iza uha pronađena pred školskom pločom u učionici na katu.

    Zna se da je u učionici pronađen i mrtav sedamdesetogodišnji starac s teškim ozljedama na leđima. Zna se da je drugi muškarac, šezdeset i pet godina stari invalid sa štapom, sasječen rafalom preko prsiju dok je sjedio u stolici u prizemlju. Zna se da je treći, masakriran do neprepoznatljivosti, bio i najmlađa žrtva: mladić nije imao ni dvadeset godina.

    Sve se tako zna o pokolju devetero psihijatrijskih bolesnika i invalida u zgradi osnovne škole u Dvoru na Uni, u utorak 8. kolovoza 1995., posljednjeg dana ‘Oluje’. Postoje svjedoci, postoje snimke, točno se zna kad, točno se zna gdje, točno se zna koliko, zna se kako i zna se čime. Ne zna se samo – tko.

    Ne zna se tko je nemoćne nesretnike poubijao.

    I tko su uopće ubijeni.

    Ta dva sitna detalja izdvajaju masakr u Dvoru na Uni u posebnu ratnu epizodu, amputiranu od svojih uzroka i posljedica – cijeli jedan rat sam za sebe, i ni za koga drugog. Sve druge bitke iz devedesetih imaju svoje ratove, svi pokolji svoje ubojice, sve žrtve svoje spomenike, samo masakr u Dvoru na Uni nema nikog svog.

    Nikad, naime, nije pouzdano utvrđeno tko su žrtve ostale u lokvama krvi po hodnicima i učionicama dvorske osnovne škole. Istina, nekima od njih zna se administrativni identitet: najstarijoj, recimo, onoj osamdesetogodišnjakinji ubijenoj u stolici kraj stubišta, ime je bilo Desanka Teodorović, a ona bez noge, što je raznesena lica ležala pokraj svojih štaka, zvala se Terezija Ružak– u forenzičkom smislu riječ je dakle bila o Srpkinji i Hrvatici – i tu se otprilike iscrpila svaka istražiteljska ambicija. Masovne grobnice ovdje se, naime, obilježavaju zastavama, a ubijeni pacijenti psihijatrijskog odjela petrinjske bolnice, sklonjeni u dvorsku školu, očito nisu imali zajedničku zastavu.

    Oni nisu bili ničiji, njihovi su jedini pasoši bili zdravstveni kartoni, njihova je nacionalnost i doslovno bila njihova dijagnoza. A kad takvi nestanu, nitko ih ne traži, takvi nikome ne pripadaju. Zato nikome nije važno ni tko su one četiri do dana današnjeg neidentificirane žrtve, ni čijih je onih pet identificiranih. Nema zemlje za ubijene bolesne starce, nema je ni za državljanstvo ni za grob.

    Zato valjda debele fascikle s promatračkim izvještajima i svjedočenjima ‘plavih šljemova’, vojnom dokumentacijom, dokaznim materijalom, fotografijama s očevida i forenzičkim vještačenjima već godinama neotvorene i požutjele leže u donjim ladicama arhiva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Specijalnog tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije.

    Zato što se ne zna čijem tužilaštvu pripadaju žrtve, ne zna se, naime, ni čijoj zastavi pripadaju ubojice. Zato nikad nije pouzdano utvrđeno čije su vojne oznake s uniformi skinuli vojnici što su hladnokrvno poubijali nemoćne i nepokretne starce. Tog utorka, naime, oko Dvora su bile sve tri vojske: po nekim izvještajima zločin u školi su pri povlačenju iz Dvora počinili pripadnici Vojske RSK, ili čak Jedinice za specijalne operacije Milorada Ulemeka Legije, po drugima pokolj su upavši u napušten grad počinili izviđači specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a pod vodstvom Matije Ciprića, ili čak jedinice Crne mambe, dok su po trećima odgovorni pripadnici 505. Bužimske brigade Armije BiH, koji su tih kaotičnih dana prešli granicu i izbili na cestu Glina – Dvor.

    Zato, eto, jedan od najtežih zločina uopće počinjenih u ‘Oluji’ nikoga zapravo ne zanima, zato je na kraju ostao na duši i savjesti jedino pripadnicima danskog bataljona UNCRO-a i njihovom zapovjedniku Jorgenu Koldu, da je dvadeset godina kasnije, pod nepodnošljivim teretom nama ovdje posve nejasne krivnje, pred filmskom kamerom kao pred ogledalom pokuša objasniti mrtvim žrtvama i živom sebi.

    Zato su se, najzad, devetoro ubijenih psihičkih i fizičkih invalida ovdje sjetili tek kad je prikazan film ‘Petnaest minuta: Masakr u Dvoru’ danskih dokumentarista Georga Larsena i Kaspera Vedsmanda, i kad je otkriveno da je film – čiji su autori prostor dali i generalu Srpske vojske Krajine Mili Novakoviću i notornom Savi Štrpcu, koji su za pokolj optužili Hrvatsku vojsku – između ostalih financirao i Hrvatski audiovizualni centar.

    Riječ je o posve jedinstvenom novumu u kriminalistici i istrazi ratnih zločina: cilj istrage nije otkriti tko je počinio masakr, već otkriti tko nije, odnosno dokazati da nisu ‘naši’. Razumljivo, jer ni žrtve nisu ‘naši’, nisu Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, već duševni bolesnici i invalidi – nesretnici u čijim kartonima u rubrici ‘krvna grupa’ ne stoji nacionalnost – a u suvremenoj hrvatsko-srpskoj kriminalistici tek zastava na lafetu žrtve razotkriva identitet ubojice.

    Stvar je, uostalom, funkcionirala besprijekorno sve do posljednjeg dana rata, do poslijepodneva 8. kolovoza 1995., kad je zloglasna jedinica Nepoznatih Počinitelja, najsvirepija vojska svih naših ratova, likvidirala devetoro Nepoznatih Žrtava iz malobrojnog i neistraženog balkanskog plemena o kojemu naše antropologije do danas ne znaju gotovo ništa.

    Metafora je nametnuta i gotovo banalna: prvog dana ‘Oluje’ jedino se na psihijatrijskom odjelu bolnice u Petrinji nisu svrstavali i ubrajali među Hrvate i Srbe, jedino se za duševne bolesnike nije znalo čiji su. Njihova, hm, neubrojivost pri postrojavanju ispala je, međutim, otegotna okolnost. Naravno da su kao suvišni morali biti ubijeni, i naravno da se onda ne zna tko ih je ubio: to, naime, nije ni važno. Njihov je nepoznati i neutvrdivi identitet naš neoboriv alibi.

    Zato će se, konačno, na kraju opsežne istrage – koja ima dokazati tko NIJE pucao, tko dakle NIJE počinio zločin i tko NIJE kriv – krivima osjećati samo pripadnici četvrte vojske, ‘plavih šljemova’, jedine koja NIJE počinila zločin i jedine koja tog utorka u Dvoru na Uni pouzdano NIJE pucala. Zato će se na kraju ovog rašomona zapovjednik Jorgen Kold izjasniti krivim upravo zato štoNIJE naredio otvaranje vatre i spasio devetoro ničijih staraca.

    Sve se tako na kraju saznalo o tom strašnom zločinu. Zna se tko ubijeni nisu, i zna se tko ih nije ubio.

    Slučaj riješen.

    Novosti :: Nema zemlje za starce


  7. #1147
    Avatar von babyblue

    Registriert seit
    31.05.2014
    Beiträge
    3.103
    Und das ist die Doku, um die es geht.

    Alles sehr bedrückend und extrem rührend, insb der dänische Kommandant, der offensichtlich nie mit den Ereignissen klar gekommen ist.


  8. #1148
    Avatar von Strahimir I

    Registriert seit
    26.08.2009
    Beiträge
    851
    Zitat Zitat von Izdajnik Beitrag anzeigen
    Nema zemlje za starce



    Prvog dana ‘Oluje’ jedino se na psihijatrijskom odjelu bolnice u Petrinji nisu svrstavali i ubrajali među Hrvate i Srbe, jedino se za duševne bolesnike nije znalo čiji su. Njihova, hm, neubrojivost pri postrojavanju ispala je, međutim, otegotna okolnost. Naravno da su kao suvišni morali biti ubijeni, i naravno da se onda ne zna tko ih je ubio

    O tom strašnom zločinu zna se sve.

    Zna se da je utorak, 8. kolovoza, posljednji dan operacije ‘Oluja’, Dvor na Uni dočekao kao prazan grad. Zna se da su pripadnici 39. Banijskog korpusa Srpske vojske Krajine napustili Dvor, i da je u gradu ostalo još samo stotinu i dvadeset pripadnika danskog bataljuna ‘plavih šljemova’ u bazi UNCRO-a u centru, manji broj civila u podrumima i skupina starijih hendikepiranih osoba u zgradi osnovne škole preko puta. Zna se da je stotinjak duševnih bolesnika i invalida s psihijatrijskog odjela bolnice u Petrinji tu dovedeno nakon evakuacije četiri dana ranije, prvog dana ‘Oluje’, da je većina njih do 8. kolovoza sklonjena na sigurno, i da ih je u osnovnoj školi u Dvoru tog utorka ostalo samo desetak, starih i nepokretnih.

    Zna se da je u poslijepodnevnim satima 8. kolovoza u prazan Dvor na Uni ušlo dvanaest muškaraca u tamnozelenim uniformama bez oznaka, s rancima na leđima, automatskim puškama i ručnim bacačima, muvajući se oko baze danskog bataljuna. Zna se da su četvorica od njih uskoro ušla u zgradu škole, i da se uskoro začula rafalna paljba, te detonacije ručnih bombi i protutenkovskih granata. Zna se da pripadnici danskog bataljuna UNCRO-a nisu reagirali, jer su imali naređenje zapovjednika Jorgena Kolda da samo promatraju i ni u kojem slučaju ne otvaraju vatru.

    Zna se da je pucnjava trajala petnaest minuta, nakon čega su se naoružani vojnici neometano udaljili i nestali iz pustog grada. Zna se da je iza njih u hodnicima i na stepeništu škole ostalo devet leševa: najstarija je bila osamdesetogodišnja starica koja je rafalom po prsima presječena dok je sjedila u stolici kraj stubišta koje vodi na prvi kat. Zna se da je druga žena ubijena u invalidskim kolicima, i da je treća, ona što je ležala na podu s raznesenom lijevom stranom lubanje, imala sedamdesetak godina. Zna se da je četvrta, procijenjene dobi od pedeset pet godina, ubijena rafalom s leđa, da je peta, šezdesetogodišnjakinja bez lijeve noge, raznesenog lica ležala na podu uz svoje štake, a da je šesta ubijena žena, izrazito mršava, s dubokom ranom iza uha pronađena pred školskom pločom u učionici na katu.

    Zna se da je u učionici pronađen i mrtav sedamdesetogodišnji starac s teškim ozljedama na leđima. Zna se da je drugi muškarac, šezdeset i pet godina stari invalid sa štapom, sasječen rafalom preko prsiju dok je sjedio u stolici u prizemlju. Zna se da je treći, masakriran do neprepoznatljivosti, bio i najmlađa žrtva: mladić nije imao ni dvadeset godina.

    Sve se tako zna o pokolju devetero psihijatrijskih bolesnika i invalida u zgradi osnovne škole u Dvoru na Uni, u utorak 8. kolovoza 1995., posljednjeg dana ‘Oluje’. Postoje svjedoci, postoje snimke, točno se zna kad, točno se zna gdje, točno se zna koliko, zna se kako i zna se čime. Ne zna se samo – tko.

    Ne zna se tko je nemoćne nesretnike poubijao.

    I tko su uopće ubijeni.

    Ta dva sitna detalja izdvajaju masakr u Dvoru na Uni u posebnu ratnu epizodu, amputiranu od svojih uzroka i posljedica – cijeli jedan rat sam za sebe, i ni za koga drugog. Sve druge bitke iz devedesetih imaju svoje ratove, svi pokolji svoje ubojice, sve žrtve svoje spomenike, samo masakr u Dvoru na Uni nema nikog svog.

    Nikad, naime, nije pouzdano utvrđeno tko su žrtve ostale u lokvama krvi po hodnicima i učionicama dvorske osnovne škole. Istina, nekima od njih zna se administrativni identitet: najstarijoj, recimo, onoj osamdesetogodišnjakinji ubijenoj u stolici kraj stubišta, ime je bilo Desanka Teodorović, a ona bez noge, što je raznesena lica ležala pokraj svojih štaka, zvala se Terezija Ružak– u forenzičkom smislu riječ je dakle bila o Srpkinji i Hrvatici – i tu se otprilike iscrpila svaka istražiteljska ambicija. Masovne grobnice ovdje se, naime, obilježavaju zastavama, a ubijeni pacijenti psihijatrijskog odjela petrinjske bolnice, sklonjeni u dvorsku školu, očito nisu imali zajedničku zastavu.

    Oni nisu bili ničiji, njihovi su jedini pasoši bili zdravstveni kartoni, njihova je nacionalnost i doslovno bila njihova dijagnoza. A kad takvi nestanu, nitko ih ne traži, takvi nikome ne pripadaju. Zato nikome nije važno ni tko su one četiri do dana današnjeg neidentificirane žrtve, ni čijih je onih pet identificiranih. Nema zemlje za ubijene bolesne starce, nema je ni za državljanstvo ni za grob.

    Zato valjda debele fascikle s promatračkim izvještajima i svjedočenjima ‘plavih šljemova’, vojnom dokumentacijom, dokaznim materijalom, fotografijama s očevida i forenzičkim vještačenjima već godinama neotvorene i požutjele leže u donjim ladicama arhiva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Specijalnog tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije.

    Zato što se ne zna čijem tužilaštvu pripadaju žrtve, ne zna se, naime, ni čijoj zastavi pripadaju ubojice. Zato nikad nije pouzdano utvrđeno čije su vojne oznake s uniformi skinuli vojnici što su hladnokrvno poubijali nemoćne i nepokretne starce. Tog utorka, naime, oko Dvora su bile sve tri vojske: po nekim izvještajima zločin u školi su pri povlačenju iz Dvora počinili pripadnici Vojske RSK, ili čak Jedinice za specijalne operacije Milorada Ulemeka Legije, po drugima pokolj su upavši u napušten grad počinili izviđači specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a pod vodstvom Matije Ciprića, ili čak jedinice Crne mambe, dok su po trećima odgovorni pripadnici 505. Bužimske brigade Armije BiH, koji su tih kaotičnih dana prešli granicu i izbili na cestu Glina – Dvor.

    Zato, eto, jedan od najtežih zločina uopće počinjenih u ‘Oluji’ nikoga zapravo ne zanima, zato je na kraju ostao na duši i savjesti jedino pripadnicima danskog bataljona UNCRO-a i njihovom zapovjedniku Jorgenu Koldu, da je dvadeset godina kasnije, pod nepodnošljivim teretom nama ovdje posve nejasne krivnje, pred filmskom kamerom kao pred ogledalom pokuša objasniti mrtvim žrtvama i živom sebi.

    Zato su se, najzad, devetoro ubijenih psihičkih i fizičkih invalida ovdje sjetili tek kad je prikazan film ‘Petnaest minuta: Masakr u Dvoru’ danskih dokumentarista Georga Larsena i Kaspera Vedsmanda, i kad je otkriveno da je film – čiji su autori prostor dali i generalu Srpske vojske Krajine Mili Novakoviću i notornom Savi Štrpcu, koji su za pokolj optužili Hrvatsku vojsku – između ostalih financirao i Hrvatski audiovizualni centar.

    Riječ je o posve jedinstvenom novumu u kriminalistici i istrazi ratnih zločina: cilj istrage nije otkriti tko je počinio masakr, već otkriti tko nije, odnosno dokazati da nisu ‘naši’. Razumljivo, jer ni žrtve nisu ‘naši’, nisu Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, već duševni bolesnici i invalidi – nesretnici u čijim kartonima u rubrici ‘krvna grupa’ ne stoji nacionalnost – a u suvremenoj hrvatsko-srpskoj kriminalistici tek zastava na lafetu žrtve razotkriva identitet ubojice.

    Stvar je, uostalom, funkcionirala besprijekorno sve do posljednjeg dana rata, do poslijepodneva 8. kolovoza 1995., kad je zloglasna jedinica Nepoznatih Počinitelja, najsvirepija vojska svih naših ratova, likvidirala devetoro Nepoznatih Žrtava iz malobrojnog i neistraženog balkanskog plemena o kojemu naše antropologije do danas ne znaju gotovo ništa.

    Metafora je nametnuta i gotovo banalna: prvog dana ‘Oluje’ jedino se na psihijatrijskom odjelu bolnice u Petrinji nisu svrstavali i ubrajali među Hrvate i Srbe, jedino se za duševne bolesnike nije znalo čiji su. Njihova, hm, neubrojivost pri postrojavanju ispala je, međutim, otegotna okolnost. Naravno da su kao suvišni morali biti ubijeni, i naravno da se onda ne zna tko ih je ubio: to, naime, nije ni važno. Njihov je nepoznati i neutvrdivi identitet naš neoboriv alibi.

    Zato će se, konačno, na kraju opsežne istrage – koja ima dokazati tko NIJE pucao, tko dakle NIJE počinio zločin i tko NIJE kriv – krivima osjećati samo pripadnici četvrte vojske, ‘plavih šljemova’, jedine koja NIJE počinila zločin i jedine koja tog utorka u Dvoru na Uni pouzdano NIJE pucala. Zato će se na kraju ovog rašomona zapovjednik Jorgen Kold izjasniti krivim upravo zato štoNIJE naredio otvaranje vatre i spasio devetoro ničijih staraca.

    Sve se tako na kraju saznalo o tom strašnom zločinu. Zna se tko ubijeni nisu, i zna se tko ih nije ubio.

    Slučaj riješen.

    Novosti :: Nema zemlje za starce

    Von einer Aparatčik Zeitung nix neues.

  9. #1149
    Avatar von Vukovarac

    Registriert seit
    10.06.2011
    Beiträge
    9.886
    ...govno jugoslavensko ...

  10. #1150

    Registriert seit
    21.05.2013
    Beiträge
    933
    Zitat Zitat von Vukovarac Beitrag anzeigen
    ...govno jugoslavensko ...
    Und da frag noch mal jemand warum man manche Kroaten eher kritisch sieht......

Ähnliche Themen

  1. BF-Nachrichten
    Von Laleh im Forum Rakija
    Antworten: 111
    Letzter Beitrag: 11.01.2014, 03:15
  2. Nachrichten?
    Von Chavo im Forum Rakija
    Antworten: 13
    Letzter Beitrag: 30.12.2010, 01:36
  3. Nachrichten aus Kosova
    Von Feuerengel im Forum Politik
    Antworten: 1
    Letzter Beitrag: 16.10.2005, 13:34
  4. Augewählte Nachrichten
    Von Feuerengel im Forum Politik
    Antworten: 2
    Letzter Beitrag: 06.06.2005, 16:12