-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
NIŠTA I NADA: Stipe Mesić - politički Ćiro
Kolumne - Novo
Subota, 28 Studeni 2009 18:22


Niti jedan jedini problem koji postoji u odnosima Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, kao ni jedan stvarni politički problem koji Hrvati imaju u BiH, nije ni načet a kamoli riješen za čitavih deset godina koliko Mesić već stoluje na Pantovčaku kao šef hrvatske države






_________piše: Ivan Lovrenović l BH Dani

Posljednjih desetak dana imali smo priliku čitati/čuti dvoje visokih političara iz Hrvatske, kako razmišljaju o problemima unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i o položaju Hrvata u BiH. Jedno od njih je prof. dr. Vesna Pusić, kandidatkinja na skorim izborima za predsjednika Republike Hrvatske (intervju u Danima od 13. o. mj.), potom Stjepan Mesić, predsjednik susjedne zemlje koji završava svoj drugi petogodišnji mandat na toj funkciji, i koji je boravio u Sarajevu u nekoj vrsti oproštajne posjete.

Instruktivno je porediti ta dva mišljenja, jer pripadaju osobama vrlo bliskih političkih uvjerenja, a sadržaj i način su im drastično različiti. Možda za početak i jest najuputnije uočiti baš razliku u načinu. Profesorica Pusić o problemima Bosne i Hercegovine govori s ustručavanjem intelektualke koja je svjesna njihove endemičnosti i kompliciranosti, i s obazrivošću političarke koja je svjesna delikatnosti uplitanja u pitanja druge zemlje, makar to bilo i najdobronamjernije. Nasuprot tomu, Stjepan Mesić sve svoje tvrdnje izgovara u indikativu, u isti mah ležerno i neopozivo, sa superiornim smiješkom političkog Bude koji zna više, predstavljajući se kao vlasnik neporecive istine o Bosni i o Hrvatima u njoj, i kao vlasnik jedinih pravih rješenja za Bosnu i Hercegovinu i za Hrvate u njoj. Slušajući ga, prostodušan čovjek bi pomislio kako je sve lako i jednostavno, i upitao se otkuda uopće toliki sporovi u Bosni i oko nje!



Za najteže i najnerješivije pitanje današnje Bosne i Hercegovine, zbog kojega se lome koplja i u zemlji i u međunarodnim krugovima a da se nitko nije ni približio rješenju podobnom za sve, dakle za pitanje unutarnjega administrativno-teritorijalnog preuređenja povezanog s izjednačavanjem i harmoniziranjem etničkih prava i zahtjeva, Mesić kao mehanička naprava ponavlja floskulu o "cjelovitoj i jedinstvenoj BiH", koju ovdje već odavno ne čujemo čak ni iz Stranke za BiH, barem ne javno - toliko je svemirski udaljena od političke stvarnosti i ostvarljivosti. Papagajizirajući svoje o "cjelovitoj i jedinstvenoj BiH" danas kao i prije deset godina, Mesić otkriva kako uopće ne prati procese i odnose u njoj, kako je, zapravo, suštinski potpuno nezainteresiran i nezaokupljen Bosnom i Hercegovinom. Tako, Mesić se pokazuje kao neka vrsta političkoga Ćire Blaževića - lijepo mu je ovdje, razrahati se u pažnji koja mu se u Sarajevu ukazuje, i baš kao i Ćiro voli što ga vole... Ozbiljni i dugoročni učinak, korist, rezultat - ma, tko te pita, neka je lijepo dok je lijepo! Doista: niti jedan jedini problem koji postoji u odnosima Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, kao ni jedan stvarni politički problem koji Hrvati imaju u BiH, nije ni načet a kamoli riješen za čitavih deset godina koliko Mesić već stoluje na Pantovčaku kao šef hrvatske države!



U razumijevanje političkoga položaja Hrvata u BiH Mesić se nije udostojao uložiti nimalo napora kojim bi dokučio nešto dublje i smislenije od otrcane floskule - da im je najbolje rješenje "cjelovita i jedinstvena BiH", a nedavno u Sarajevu, nakon što je ponovio općepoznatu stvar da je za njihovu tragediju i demografsku katastrofu u posljednjem ratu kriva srpska agresija i pogrešna politika HDZ-a, izgovorio je nešto što uši nisu mogle povjerovati da čuju: da je, naime, normalno da Hrvati moraju snositi posljedice za to! Posljedice u obliku institucionalno-političke podređenosti i uskraćenosti? To govori predsjednik države koja je i svojim manjinama morala osigurati sva prava koja im pripadaju po evropskim političkim standardima.



Vesna Pusić ima posve drukčiju političarsku putanju od Mesića. Uvjerena i emancipirana liberalka, nikada nije, kao on, recimo, ustašovala. (Nije, naime, bilo tako davno kada je Mesić 1990. na HDZ-ovim mitinzima potpaljivao: Mi Hrvati nemamo se kome za što ispričavati, mi smo dvaput pobijedili u Drugom svjetskom ratu - 10. travnja 1941. kada su nas priznale sile Osovine, i 1945. kada smo se opet našli na pobjedničkoj strani.) Nikada Vesna Pusić nije bila uz Tuđmana, kao što mu je Mesić, u stranci i u državi, bio drugi čovjek; dapače, bila je među rijetkima koji su protiv Tuđmana bili jasno i principijelno, od početka do kraja. Dok je Mesić kao Tuđmanov čovjek 1992. putovao u Hercegovinu da po šefovom nalogu smijeni Kljuića a postavi Bobana na čelo HDZ-a BiH, onoga istog Bobana čiju politiku sada optužuje za tragediju bosanskih Hrvata, Vesna Pusić je kao opozicijska intelektualka, na vlastiti rizik, putovala u Mostar vukovariziran Bobanovim granatama, da spašava ono malo hrvatskoga obraza što ga je u tim strašnim godinama još ostalo čisto... Napokon, Vesna Pusić bila je i u Tuđmanovo doba a i za Mesićeva predsjednikovanja najjasniji hrvatski opozicijski političar, protiveći se, između ostaloga, pogubnom mehanizmu glasanja bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Republici Hrvatskoj, u vezi sa čime se Stjepan Mesić kao predsjednik države nikada nije ni počešao...



Ta i takva Vesna Pusić danas o Bosni i Hercegovini razmišlja, za razliku od Mesića, odgovorno i akuratno, pokazujući da joj briga za našu zemlju i za naše probleme nije površna nego ozbiljna i promišljena, da za razliku od njega ima razvijenu političku i etičku empatiju, te da, opet za razliku od Mesića, nastoji ponuditi čak i stanovite modele za rješavanje akutnih problema Bosne i Hercegovine. Tako, ona neće bježati od preciznog markiranja glavnih problema u funkcioniranju Bosne i Hercegovine na relaciji Republika Srpska - Federacija BiH, a na vrlo upućen, pošten i poticajan način će opisati odnose u Federaciji između Bošnjaka i Hrvata: "Bosanskohercegovački Hrvati u toj Federaciji, koji su prvo bili iskorištavani od hrvatske politike na najgori način, prema nekim procjenama su se smanjili na oko dvije trećine do pola, od prijašnjeg broja. Objektivno, u ovakvom modelu uređenja države, oni su ugrožena populacija. Na koncu, Bošnjaci u Federaciji su se stavili u poziciju majoriziranja Hrvata, ali su zapravo Bošnjaci, osim što su najveće ratne žrtve, ona populacija koju se gura u neku vrstu neprijateljskog imidža, 'nukleus islamizma u Europi', sumnjivo područje u tom smislu, na koje se treba gledati s velikim podozrenjem itd. Na neki način, dakle, u postojećem aranžmanu nikome nije dobro i nitko nema dobru perspektivu. Jedan dio ljudi odbija racionalno sagledati tu situaciju, i ja ih u emocionalnom smislu razumijem, ali od toga nema koristi, samo daljnja šteta."



Nasuprot jalovom Mesićevom mantranju o "cjelovitoj i jedinstvenoj", Vesna Pusić problemski ozbiljno promišlja moguće preustrojstvo Bosne i Hercegovine: "Vjerujem da bi trebalo posložiti državu uzimajući u obzir sadašnje stanje, kao i ono što bi moglo biti efikasno u budućnosti. Konkretno bi to moglo značiti podjelu zemlje na, primjerice, pet administrativnih jedinica: dominantno srpsku, koja već postoji, dominantno hrvatsku, koja još ne postoji, dominantno bošnjačku i dvije miješane. Tako bi se ispoštovalo zatečeno stanje i sačuvao bi se hrvatski korpus koji je sada ponajviše ugrožen u BiH. Zbog činjenice da oni imaju mogućnost otići u Hrvatsku, moglo bi se u protivnom dogoditi potpuno odlijevanje Hrvata iz BiH. Formiranjem njihove administrativne jedinice, međutim, omogućio bi se i njima neki politički pluralizam kojim nikad nisu realno raspolagali; uvijek je tu faktički bio samo HDZ, ili HDZ na kvadrat... Među političkom elitom Bošnjaka postoji dio onih koji to uviđaju, ali ih ostali zato proglašavaju izdajnicima nacionalnog interesa, što je prilično paralizirajuća situacija. Konačno, one dvije miješane jedinice bile bi zalog neke budućnosti, nudile bi ne samo element onoga što jesmo, nego i onoga što možemo biti. Bosna i Hercegovina mora moći ići makar prema pozitivnoj utopiji, prema tome da njezina reprezentacija bude politička, a ne isključivo etnička. Bez toga nema moderne države."

Prije nekoliko mjeseci objavio sam na ovome mjestu sličan kritički zapis o ispraznosti Mesićevih "zalaganja za Bosnu i Hercegovinu", u kojemu se između ostaloga govorilo i o posvemašnjoj kontraproduktivnosti njegovoga "rata" protiv Milorada Dodika i Republike Srpske. Mesića taj rat ne košta ništa, napisao sam tada, zabavlja ga, donosi mu jeftine poene kod ovdašnjih obožavatelja i "patriota", a samo pogoršava odnose u Bosni i Hercegovini, podgrijava iluzije (najprije kod Bošnjaka) o mogućnosti demontiranja Republike Srpske i umrtvljuje političke energije potrebne za sagledavanje stvarnoga stanja, te, zapravo, ide na ruku istom Dodiku i daljoj političkoj i psihološkoj alijenaciji Republike Srpske od Bosne i Hercegovine kao glavnom cilju Dodikove politike. Argument protiv Republike Srpske - da je rezultat genocida i etničkoga čišćenja, te protiv Dodika - da bi trebao omogućiti povratak Bošnjaka i Hrvata, vrlo je sumnjive vrijednosti kada ga zastupa Mesić. Licemjernost toga argumenta očituje se u surovoj činjenici da je povratak protjeranih ne-Srba iz današnje Republike Srpske u tijesnoj korelaciji s problemom Srba protjeranih iz Hrvatske, koji danas žive u Republici Srpskoj. Da je predsjedniku Republike Hrvatske istinski stalo do povratka Hrvata i Bošnjaka u Republiku Srpsku, on bi umjesto medijske pirotehnike vs. Dodik mnogo više uradio kad bi tiho i konstruktivno, bona fide, rješavao - zašto ne i s Banjom Lukom - taj problem u cijelom njegovom spektru.

Koji dan poslije, susrećem se na ulici s dvojicom dobrih prijatelja, Bošnjaka, distingviranih intelektualaca i čestitih ljudi. Jedan mi kaže, uz odobravanje drugoga: "Čitao sam ti ono o Mesiću, sve si napisao tačno, ali, znaš, mi Bošnjaci njega jednostavno volimo, i tu se ništa ne može!"

Ako je tako, onda ništa - da parafraziram ubitačni slogan sjajnoga alternativnog websitea Peščanik

NI?TA I NADA: Stipe Mesi? - politi?ki ?iro