Nema kulturnog ni finog rata pa se i zločini, gadosti i nepravde počinjene u ratu nekako lakše gutaju od gadosti koje se čine u miru. Jedna takva mirnodobska gadost desila se jučer kada je srbijanska policija uhapsila Iliju Jurišića zbog optužnice za navodni ratni zločin koji je kod njih medijski izvikan kao "Tuzlanska kolona".

I tako, dok još nije niko ni optužen ni uhapšen za stvarni zločin na tuzlanskoj Kapiji imamo apsurdnu situaciju da je Jurišić uhapšen zbog zločina koji se nije ni desio. Desio se jedino u bolesnim glavama onih koji su rat započeli i u njemu okrvavili ruke do lakata. Mi znamo istinu o 15. maju na Brčanskoj Malti ali psiha onih koji bi da svoje zločine pravdaju tuđim, pa makar i izmišljenim, istinu ne treba.

Već 15 godina pričaju priču o 300 ubijenih vojnika a niko, baš niko s te strane da se zapita imaju li ti ubijeni imena, zašto nema njihovog spiska? Zašto bi i pitali kad ih istina i ne zanima, a znaju je u Beogradu i bez nas.
Zar bi tadašnji Generalštab JNA dopustio da samo 4 dana poslije, kroz cijeli grad, preko istog raskršća, izađe vojna kolona sa aerodroma Dubrave da su imali informaciju da je prethodna kolona planski napadnuta
?
Znali su oni dobro da su njihovi vojnici prvi zapucali po zgradama i prolaznicima, i da je Tuzla na "vatru odgovorila vatrom".

Na takve koji manipulišu istinom ne treba trošiti ni vrijeme ni riječi, rade jedino što dobro znaju, lažima peru vlastite krvave ruke. Ono što treba da se upitamo jeste zašto smo mi dopustili da jedan od najznačajnijih dana u istoriji ovog grada postane "slučaj", zašto je naša istina bila neuporediva manje bučna od njihovih laži?

Zar smo mislili da će njihove laži splasnuti same od sebe i nakon 2002. godine kada je "Biro Vlade RS za odnose sa Hagom" banjolučkoj Kancelariji Haškog tužilaštva dostavio predmet protiv devet lica osumnjičenih za genocid i ratne zločine počinjene 15. maja 1992. godine u Tuzli?

Zar smo mislili da će gluposti iz tog predmete poput one kako je napadnuta neborbena kolona bivše JNA, odbaciti same sebe?

Hapšenje Ilije Jurišića nije samo njegova lična drama, kroz njegovo hapšenje je uhapšena i za zločin optužena cijela Tuzla, možda jedini grad koji je u prljavom ratu sačuvao čist obraz. Uvijek smo bili i jesmo i za mir, i suživot ali ovaj događaj pokazuje da ne smijemo da zaboravljamo i ono čime treba da se ponosimo. A 15. maj 1992. godine jeste dan za ponos.

Godišnjica je za koji dan i prilika je da je obilježimo onako kako to zaslužuje, dostojanstveno, bez pretjerivanja i euforije. Te, 1992. godine na vatru smo uzvratili vatrom, ove, 2007. godine, na laži uzvratimo istinom.

Istina je jednostavna. Tog dana se desila bitka koju su započeli pripadnici bivše JNA i u kojoj smo mi srećom pobjedili. Zahvaljujući toj pobjedi, Tuzla nije doživjela krvavu sudbinu Brčkog, Bjeljine, Zvornika i drugih gradova i naselja u BiH. Tuzlaci, pripadnici svih naroda i vjeroispovijesti, nisu dozvolili da se to dogodi.

Taj dan je za nas dan pobjede, dan u kojem smo se odbranili i za šta su život dala četvorica pripadnika naše TO. Međutim, ne trebamo zaboraviti ni da se među 39 poginulih pripadnika JNA nalazili i mladi vojnici na odsluženju vojnog roka koji nisu imali mogućnost izbora za razliku od rezervista - četnika i aktivnih pripadnika JNA koji su svjesno izabrali stranu sa četničkom ikonografijom. Ti mladi vojnici su žrtvovani od strane JNA i zaslužuju da im se znaju imena i da Tuzla dostojanstveno obilježi mjesto njihove pogibije.