BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Erweiterte Suche
Kontakt
BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen
Benutzerliste

Willkommen bei BalkanForum - das Forum für alle Balkanesen.
Seite 1 von 4 1234 LetzteLetzte
Ergebnis 1 bis 10 von 32

Zlatko Divic:Niemand hat das Recht, das zu vergessen, was war!(Crna Kronika Banja L.)

Erstellt von Emir, 31.01.2011, 00:52 Uhr · 31 Antworten · 2.232 Aufrufe

  1. #1
    Emir

    Zlatko Divic:Niemand hat das Recht, das zu vergessen, was war!(Crna Kronika Banja L.)

    ACHTUNG SEHR VIEL TEXT


    Nekim ljudima je jednostavno suđeno da budu igrači samo za velike utakmice. Smatram se itekako meritornim da kažem da je jedan od takvih upravo moj sagovornik. Nadimak mu je izveden iz prezimena, a i da nije, on bi bio i ostao div od čovjeka, ljudeskara..., jer je u konkretnom vremenu i prostoru na najbolji mogući način pokazao svoju ljudsku veličinu. U razgovoru koji je pred vama moj sagovornik, kolega, prijatelj i suborac je po đahkad koristio riječi i izraze koji iskaču iz kodeksa upotrebe javne riječi, ali pustio sam i to u eter samo iz razloga što i one čine njega originalnim i što mu, za razliku od mnogih drugih, pristaju. Dakle, bilo mi je posebno zadovoljstvo i javno razgovarati sa čovjekom s kojim se prije toga niti privatno nisam bio čuo punih 16 godina. Ali, sjećanja ne blijede. Naprotiv!


    ZLATKO DIVIĆ - DIV, banjalučki novinar i publicist u izgnanstvu

    Dragi moj prijatelju, sugrađanine i kolega Dive! Malo je, premalo prostora i vremena za jedan intervju sa Banjalučaninom i Bosancem kakav si Ti. Ali, pokušajmo se dotaći samo nekih od tema, nama bliskih, a vjerovatno zanimljivih našim čitateljima, posebno Banjalučanima, ma gdje bili. Da krenemo, recimo, od Preloma i Republike. Bili su, na neki način, avangardna glasila u to vrijeme i na bh. prostorima. Ali, kratko trajaše. Zašto?
    DIVIĆ: Bilo je u to vrijeme, naravno, još takvih listova kod nas u Bosni i ja ću ovdje pomenuti "Naše dane", "Slobodnu Bosnu" i "Vox" iz Sarajeva, ali slažem se s tobom da je upravo "Prelom", valjda i radi toga što je bljesnuo u već tada medijski i na druge načine okupiranoj zoni, bio nešto posebno. On je u to vrijeme , bar tako je to većini raje izgledalo, bio sam protiv svih. I kakva je to, čovječe, samo ekipa bila! Pa, sjeti se: Amir Osmančević, Fićo Halilović, Ramiz Mehulić, Arif Sitnica, Ajnur Džuno..., pa čudesni Mišo Vidović. Ili naš Tvrtko i onaj njegov megafon. Bio nam je maskota baš kao i Hasan Hatić rukometašima Borca. Taj ti je više noći prespavao u onj redakciji u potkrovlju bivšeg Doma JNA, nego u Studentskom domu. Sjećam se, bio je zaljubljen u nekakvu Radu Drobac i zbog nje se siromah otisnuo u pjesničke vode. Dakle, ti momci su već bili pravi kada sam im se ja priključio i sa onom svojom kolumnom i formalno podijelio ljude u Gradu. Gradska raja je, zapravo, uzivala čitajući te moje priče o staroj, onoj pravoj - našoj Banjaluci, a papci su pizdili znajući da se zajebavam na njihov račun. A onda sam valjda, osjetivši da je već krajnje vrijeme da se to otvoreno kaže, napisao onu "čuvenu" asocijaciju, i neko je, kako to onomad napisa Zoka Milanović, jednostavno rekao -"Prelomi"! Mi smo okupatorima bili isuviše opasni jer smo razotkrivali laži kojima su nas bombardovali iz beogradske informativne kuhinje. "Prelom" je svakako bio posljednji tračak svjetlosti u onim teškim-olovnim vremenima i oni su ga morali ugasiti jer im je predstavljao prijetnju. Što se, pak, "Republike" tiče, njena je uloga prije svega bila u tome da ljudima, koji su nosili ovu našu Bosnu u srcu, bude nekakav, uslovno rečeno, referendumski vodič. Pa vidjeo si i sam kakva je bila. Čini mi se da je tek par tekstova, medju kojima i onaj moj (već sam i zaboravio kako se zvao) bio, da tako kažem, drugoj, a ne savjetodavnoj funkciji. Ja sam, eto, zahvaljujući Amiru i Damiru, iskoristio i tu poslednju priliku da se sa onom zgodom o profesoru Kozomari (inače kućnom prijatelju moga dide) i banici kojoj je on na popravni iz matematike oborio sina - narugam papcima. Dakako da su to kreatori razbojničke politike SDS-a, koji je već poprimao karakteristike klasične terorističke organizacije, izuzetno pomno pratili i reagirali su kako su reagirali. Jedno ti moram priznati: osim rada na onim dvjema video kasetama, onoj o Banjaluci koju smo Braco i ja napravili i onoj sa Enesom Bašićem tih dana i veze sa "Prelomom" i "Republikom" se i danas s radošću sjećam i da sam na njih posebno ponosan, iako mi je baš zahvaljujući pisanju u njima, prišiveno i to da sam novinar, što ja u suštini, iako sam u zivotu napisao mnogo toga, nikada ustvari nisam bio. Jer, jebi ga, kakav je to novinar koji, čim nesto napiše, ukopa list za koji radi?
    Da li je gušenje ta dva glasila bilo svojevrsna najava medijskog mraka u Banja Luci i šire?
    DIVIĆ: Ma, imali smo mi taj medijski mrak i do tada i upravo radi toga je "Prelom" bio toliko značajan i velik. On je, jednostavno, jedini u našem dijelu Bosne imao hrabrosti i snage da se upusti u razotkrivanje silnih laži koje su se širile o nama iz, dojučer "bratskih" republika i zaludjivale narod. A, bar ti znaš, prijatelju moj, šta ti je narod i koliko je u suštini tačna ona poznata Pašićeva poštapalica: "Narode, snago moja - narode, stoko moja"! Njegovu snagu barabe su već bile iskoristile kako bi se dokopale vlasti i sad su ga jednostavno upornim petljanjem o nekakvoj navodnoj ugroženosti zaluđivali i pretvarali u ovo drugo - stoku. Pa, dovoljno je samo prisjetiti se onog pamfleta H. Trnavcija "Moja ispovest o Kosovu" kojim nas je "usrećila" beogradska "Politika". Ili, recimo, navodnih "Odjeka i reagovanja" u njoj, tv. reklame "Vožd je stigao"! Ili, uzmimo jednog Garašanina. Pa, šta si u ono vrijeme, prisjeti se, mogao da kupiš u Banjaluci osim beogradske štampe?!
    To je bilo vrijeme definitivnog svrstavanja. Da li su Te neki od naših sugrađana - novinara, koji se svrstaše na anamo onu stranu, ipak bili iznenadili?
    DIVIĆ: Pa, iskren da ti budem, iako sam ja u životu toliko toga prošao i pročitao da bi me se tako lako moglo iznenaditi, neki ipak jesu. Ustvari, trebalo bi nam ovdje znaš i sam koliko vremena da raščistimo s tim i tko je to stvarno (i na koji način) bio nas sugrađanin pa i novinar, ako hoćeš. Kako god ja jednome Brđaninu, Vukiću, Kuprešaninu i Radiću nikada nisam priznavao da su Banjalučani, jer oni to i nisu, nisam to priznavao ni jednom Stojičiću ili, naprimjer, onoj muškarači Milki Tošić. Nisam čak siguran ni da je Banjalučanka i ona o(ne)svestena Svetlana Šiljegović, koja je odrastala upravo u mojoj zgradi i sve do pojave SDS-a se zvala - Svjetlana. Šta čovjeka, budi iskren i reci, može da iznenadi od jednog Ajdera Cimermana, jedne Milkice Milojević ili Ljilje Labović? Mene je, priznajem, najviše iznenadio Željko Kopanja! Ma, jebo ti one golubove - "turske prevrtače", sa kojima smo se nekada, kao klinci toliko ponosili, prema njemu i njegovim saltima. On ti je, znaš i sam, cijelo vrijeme rata bio portparol onog hajduka - "poručnika" Veljka Milankovića, a vidio si iz prve knjige (Crna kronika Banja Luke, autora moga sagovornika, op. B.G.) tko je taj jebivjetar s Vučjaka, a danas ti je naš Željo iznenada evoluirao i pravi je svetac. Demokrata do jaja. A, nije. Kada je Midhat Kaliman nakon promocije moje prve knjige u Bihaću napisao pozitivno o istoj, ovaj "demokrata" mu je jednostavno ukinuo radno mjesto. "Nezavisne novine" od tada nemaju svoje dopisništvo u Bihaću! Sjeti se samo Rade Šipovca, Vukana Dubočanina, Anđelka Aničića, Rade Mutića i njima slične šovinističke gamadi koja je, de facto, za cijelo vrijeme formalno trovala Srbe i prosto im trasirala put u zločine koje su činili. To su, ustvari, moralne kreature kojima treba da sude upravo Srbi, koji, eto, iznjedriše i takve idiote kakav je bio jedan Risto Đogo i oni su srpska sramota, a ne naša. Nataša Kandić, Vesna Pešić, Nebojša Popov ili, recimo, jedan Bogdan Bogdanović, su takve već odavno osudili u potpunosti shvatajući da je govor mržnje ratni zločin a isto tako i to da ratni zločin ne zastarjeva. Momo Joksimović i njemu slični će kad-tad dobiti ono što su zaslužili, ali mene takvi, kao ni onaj hrvatski smrad Šagolj, uopšte ne zanimaju. Mene više muče ovi naši (bez obzira koje su nacionalnosti), jer oni su naša sramota. A, bilo je i njih, nažalost. I, još nešto, Bedro moj: po meni, koliki je god zločin taj jezik mržnje, toliko mi je, čini mi se, i još tezi krimen znati nešto važno, a ne objaviti to. A i toga je bilo, ali o tom - po tom. Smrznut ćeš se kada ti budem pričao neke stvari.







    Dvije godine prije agresije na BiH započeo si sa vođenjem dnevnika. Je li to bio slijed neke intuicije da se radi o uvodu u veće belaje u našem gradu, regiji i Republici, da se, zapravo, piše neka nova historija naše Domovine, ili si počeo bilježiti vaznije dnevne događaje, onako - spontano?
    DIVIĆ: E, vidiš, tog pitanja sam se ja najviše pribojavao posto, iskreno, ni sam nisam bio najsigurniji šta je bilo najpresudnije u svemu. Ne samo da krenem voditi taj nesretni Dnevnik, nego i da ustrajem na njemu i ne odustanem do posljednjeg dana. Uglavnom, nekako mi se u to vrijeme sve bilo poklopilo i sve mi je, uslovno rečeno, išlo na ruku. Zapravo, uz činjenicu da sam odmah shvatio šta se to događa, tri stvari su bile odlučujuće: prvo, spoznaja da sam Bosanac i da nikada i ni po koju cijenu ne bih mogao biti ništa drugo i da mi je sada ta moja sveta i jedina Domovina ugrožena; drugo, da sam, s obzirom na časne pretke i njihovu ljubav prema Bosni - po onome "noblesse oblige" i porijeklo sad ja moram da nastavim gdje su oni stali..., i treće, ali ne manje bitno - očeva bolest. Pa meni je, Bedro, djed tridesetih godina prošloga stoljeća u toj nesretnoj Banjaluci igrao šah sa svjetskim prvakom Aljehinom, bio na čelu Realne gimnazije i u Predsjedništvu Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" za cijelu BiH, ali uvijek je bio i ostao Bosanac sa velikim "B", a o pradjedu, koji je bio bio jedan od prvih doktora u zemlji i koji je po Bosni otvarao bolnice, da i ne govorim. Zar sam mogao da ih izdam?! Njihovo je vrijeme, znao sam, prošlo i sad sam ja na redu. Dobro sam uhavizao šta nam rade i odlučio sam da ostavim svjedočanstvo o tome onima koji će doći nakon nas kako bi nam oni, iskreno se nadam mnogo pametniji i bolji, na osnovu toga mogli sutra suditi njima, a bogami i nama. Svakome po zaluzi. Jednostavno, nisam želio da nam istoriju i ovoga puta kao i toliko puta do sada pišu "pobjednici" i to, pomisli ko - Srbi, a kako oni, ma koliko se kurčili i tvrdili suprotno, nikad i ni u čemu sem u hajdučiji i laži nisu bili nikakvi pobjednici, znao sam da je ISTINA najubojitije oružje za odbranu naše Bosne. Od Draže Mihailovića su, zahvaljujući svjetskim mediokritetima eto nekako uspjeli da naprave nekakvog, ma čuj jebe, "prvog gerilca Evrope", al' od ovih đikana iz minulog rata, zakleo sam se, NEĆE. Pa ma šta ko mislio o tome.
    Pomenuh ti, izmedju ostaloga, i očevu bolest, koju, vjerujem da si to i sam primjetio, gotovo i ne pominjem ni u prvoj , a sada sam primjetio kada sam je završio, ni u drugoj knjizi. A on je još od početka marta devedeset i druge bio u postelji, morali smo 24 sata dnevno da brinemo o njemu. Situacija je, zapravo, bila tako dramatična da sam prednost bez razmišljanja dao onome što se zbiva u Banjaluci i Bosni, a on je to znao i podržavao me je u tome. Predrag i ja smo stalno bili uz njega i smjenjivali smo se u tome poslu, dok je Franka (Zlatova supruga, op. B.G.) svakodnevno dolazila i pripremala nam jelo, a potom se vraćala na "branik" svoje krvavo stečene imovine - kući, da bi tamo noćila kako nam se slučajno, vidjevši da je prazna, neko od izbjeglica ne bi uvalio u kuću. Ona je bila u njoj, a Predrag i ja u stanu i dakako da sam u tom slučaju ja, kao stariji, ipak morao da pokazem razumjevanje i za njegovu mladost i mladalačke potrebe i da glavninu posla oko starog preuzmem na sebe. Bio sam, dakle gotovo vezan za stan a raja me je posjećivala i donosila mi potrebne informacije. Sve mi se, eto, na nekakav volšeban način poklopilo, pa i očeva bolest.
    Mnogo materijala si snimio na magnetofonsku vrpcu - bilo da je riječ o snimcima nekih emisija Radio Banja Luke, ili pak kazivanjima svjedoka ili sudionika nekih važnijih događaja u Gradu i njegovoj regiji. Ali, Tvoj dnevnik su punile i informacije koje si dobijao od nekih ljudi "iz prve ruke", a koji su unaprijed znali šta će se dešavati narednih dana. Kako si pronašao i selektirao te ljude od posebnog povjerenja i jesu li svi oni do kraja ostali Tebi vjerni?
    DIVIĆ: Jesam. Cijelo vrijeme sam ih snimao pa čak i onda kada u stanu nije bilo struje. Tada bi to kod kuće radila Franka koristeći struju iz akumulatora a ukoliko je pak ona morala negdje da ide, činio je to naš Predrag ili neko drugi. Uglavnom, sve što su rekli na radio BL, TV-BL, TV-Beograd, TV-NS, BIG radiju, TV-SA, kasnije TV BiH, pomno sam bilježio. Dakako da sam snimao i ono što se pričalo na Hrvatskom radiju i plasiralo tamo uz pomoć Vrdoljakove tzv. "Katedrale hrvatskog duha" i unosio u tu nesretnu kroniku. Ništa od onoga što su rekli nisam dozvolio da ode u vjetar. Bilježeći to i prenoseći sa trake u svoj Dnevnik učinio sam, ustvari, ono sto je najbolje. Njih ne optuzuje Div, jer nisam ti ja, druže moj, nekakav Zola. Njega je mogao plagirati ili imitirati nekakav Koljević koji je na kraju, shvativši s kim je u kolu zaigrao, sam sebi i presudio, ali nikako Div. Njih optužuju njihove sopstvene riječi i djela, dakle ono što su sami izgovorili ili učinili, a ne ja. Što se pak tiče informatora za koje me pitaš, to ti je, opet, priča za sebe i na te ljude sam svakako posebno ponosan. U početku je bilo par ljudi, mojih prijatelja, da bismo na kraju Franka i ja izračunali da je, vjerovao ili ne, više od stotine ljudi znalo za to što radim i snabdjevalo me je svim mogućim informacijama a od toga je, i na to sam posebno ponosan, više od 80% njih pripadalo srpskom nacionalnom korpusu. I upravo baš oni su mi bili i najdragocjeniji, pošto su im vrata bila otvorena. I nema tog mjesta na kome nisam nekoga imao. Na radiju, televiziji, u Malom logoru, Vojnom odsjeku i da ti ne nabrajam. I sve je funkcioniralo upravo besprijekorno. Da ti navedem samo jedan primjer: dodjem ti ja, recimo, u onaj Sud kod "Borčeva" stadiona da posjetim jednoga svoga prijatelja i stvari ti se odvijaju ovako. Znaš ono: "Ma, gdje si, Dive? Sta ima? Hajde sjedi malo, već se dugo ne vidjesmo...", itd. Sjednem ti ja i nastavimo nas dvojica pričati o običnim pizdarijama - vremenu, sportu i sličnome, a istovremeno dok razgovaramo on mi na papirićima veličine otprilike 10cm x 10cm nešto zapisuje. Kada je završio, odjednom se prisjeti pa mi kaže: "A vidi nas što se raspričasmo a ja te ne pitam jesi li za kafu". I ja, dabome, kažem da jesam jer, jebi ga, kakav bih Bosanac bio da nisam. Tada on izlazi da nam je donese a ja uzimam one papiriće i prepisujem sa njih ono što mi je zabilježio, a potom ih lijepo, one njegove, vraćam na njegovu stranu stola, upravo tamo gdje ih je ostavio kada je izlazio. Par minuta iza toga on se vraća i donosi nam kafu i dok pijuckamo i dalje pričajući kojekakve pizdarije on upaljačem pali one svoje papiriće i zatim ih pretvara u pepeo u pepeljari. Nas dva nikada nista o problemima vezanih za nas grad nismo progovorili a on mi je dao takve podatke da od toga i formalno može da zaboli glava. Pa, uzmi sebe, čovječe! Tko mi je, reci i sam, mogao dati relevantnije i ozbiljnije podatke o IVZ, sem, naravno od rahmetli muftije, ako je i on mogao, od tebe koji si u ono vrijeme bio njen predsjednik? Jednostavno sam imao sreće i to ti je to. Instiktivno sam osjećao kome mogu vjerovati i hvala Bogu taj instikt me ni u jednom momentu nije prevario, što potvrdjuje i sam ovaj razgovor koji danas vodimo. Da je samo jedan od onih koji su mi bili bliski nešto izlanuo, zar bismo nas dvojica danas razgovarali?
    Iz mnoštva sjećanja na suradnju s Tobom u "vrijeme mraka" i u "gradu mraka" (po pokojnom Anti Ćosiću), za ovu priliku izdvojio bih Tvoje upozorenje koje si mi dao 9. septembra 1993. da se "... ja i sinovi pripazimo, da ne izlazimo nigdje, jer se sutra očekuje pobuna u VRS pa bi moglo biti većih belaja ako nastupi bezvlašće..." Informacija koju si imao je bila tačna. Da li si sada u stanju da otkriješ njen izvor ili još čuvaš identitet čovjeka koji je znao šta će se dešavati i Tebe dobronamjerno upozorio?
    DIVIĆ: Ti ljudi, Bedro moj, pa i taj čovjek za kojega me pitaš su u ono vrijeme beskrajno vjerovali u mene i činili su sve da me zaštite i kakav bih sad ja čovjek bio da otkrijem o kome se radi čak i u slučaju da se ovaj više i ne nalazi na teritoriju Banja Luke? Šta misliš u koliku bih ga opasnost uvalio kada bih to učinio? Ti si mi dole bio toliko blizak al' ja ni tebe, da sam nisi spomenuo našu saradnju, nikada ne bih spomenuo u tom kontekstu. A ti si me čak snabdijevao i materijalom za pisanje, papirom i trakama a da ne govorimo o ostalom.. Dakle, da pojasnim: svi oni koji su vjerovali u mene mogu biti potpuno sigurni da ih nikada i ni pod koju cijenu neću odati. Druga je stvar to ako oni i sami osjete potrebu da se oglase i da mi se pridruže u ovoj mojoj borbi za istinu. U tom slučaju će od mene dobiti sve ono što imam i što mogu da im dam.
    Da li se odbijanje vladike Jefrema da se pridruzi biskupu Komarici, rahmetli muftiji Haliloviću te vama - nekolicini boraca za mir i skladan suživot, što si tako sjajno i originalno opisao u svojoj knjizi CRNA KRONIKA BANJA LUKE, može uzeti i kao jasno pristajanje SPC na stranu agresora i za rat, a protiv suverene i nezavisne BiH, te protiv mira?
    DIVIĆ: Svakako. Ne samo da je SPC pristala uz agresora u BiH, već je od samoga početka bili spiritus agens srpskog nacionalizma koji nam je rušio zemlju - domovinu našu u kojoj se oni, dakle Srbi, po prvi put službeno pominju tek 1709. godine.I, kakva je to Crkva, čovječe? I na šta liči? Hajde, prisjeti se i jedne druge kršćanske, pa i hrišćanske, ako hoćeš - pravoslavne, u kojoj Isus nije glavni, već se umjesto njega slavi neko drugi, konkretno mislim na Rastka Nemanjića, njihovoga Svetoga Savu. Pa zar nije Carigradski patrijarh upravo radi svih tih mućki i nelegalnosti u osnivanju te Crkve bacio prokletstvo na nju? SPC je oduvijek bila duhovna JNA, kako je to lijepo rekao Mirko Kovač i nema te vlasti koja joj se nije priklonila i s kojom nije bila spremna da sarađuje samo kako bi profitirala. Pa, sjeti se samo Nikolaja Velimirovića i one njegove brošurice iz 1935. godine u kojoj on tvrdi da je upravo srpski nacionalizam najstariji i lijepo navodi, citiram: "Mora se odati poštovanje prema sadašnjem nemačkom Vođi koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I, evo, u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi". I još nešto: ovoga istoga Velimirovića je SPC 24.05.2003. godine proglasila svetim. Šta reći osim mozda ono - kakva Crkva takvi joj sveci!
    Da ne bi bilo kakve zabune vezano za navode u rečenoj knjizi o čestim posjetama rahmetli Adema Ćejvana Kvaka episkopu Jefremu upravo tih dana, kada ste vi obijali njegove pragove i kada je Jefrem njega primao, a vas nije. Šta je Kvak radio tada kod Jefrema i zašto je bio on protežiran, a vi ignorirani, naprimjer?
    DIVIĆ: Ma Kvak ti je, znaš to i sam, bio hadzija i Jefremu, i njemu, onako minornom, je jednostavno bila čast da ga viđaju u društvu takve jedne ličnosti. Adem se zajebavao, a znao je to itekako dobro raditi, a mi smo željeli spasiti ono što se spasiti može, što Jefremu koji je od svog Sinoda dobio naređenje da nam otme Grad i rasturi Bosnu, nikako nije odgovaralo. Pa to je bar danas i onima najnaivnijima, valjda, potpuno jasno. Pogledaj ga samo danas. Dok zvijeri mokracom obilježavaju osvojenu teritoriju, te nekada navodno ugrožene barabe, to što su oteli, obilježavaju gradeći svoje bogomolje i tamo gdje ih nikada nije bilo. Ovo što ću ti sada reći je stvarno provjeren podatak: u jednom momentu Jefrem je gradio istovremeno 47 pravoslavnih objekata. Dovoljno ti je samo da prošetaš Banjalukom i da vidiš s kim smo mi to imali i s kim i danas imamo posla (našetao sam se njome, moj Dive, već podosta posljednjih devet godina, op. B.G.).
    Dakle, iz dijela Tvoga dnevnika nastala je i prva knjiga - CRNA KRONIKA BANJA LUKE. Imao sam veliko zadovoljstvo i čast da je među prvima, ovdje u Americi, pročitam. Za one koji je žele nabaviti, a znam da žele mnogi ovdje, hoćeš li dati informacije kako mogu doći do nje (kontakt telefon, e-mail, cijena - fco adresa u Americi)?
    DIVIĆ: Ma neću ti nista dati. Ti si moj prijatelj i ti je imaš, a za ostale mi se jebe (ovo djeluje na prvi pogled arogantno i potpuno nepristojno, ali znam da Div nije takav i da je ova nepromišljena reakcija uslijedila ne iz razloga da uvrijedi ikoga od čitatelja, već da po ne znam koji put podeblja svoju tezu o prevashodnoj borbi za istinu, što je bio motiv pisanja Dnevnika, odnosno knjige, op. B.G.).! Ja taj nesretni Dnevnik nisam pisao zato da bih nešto zaradio, već isključivo radi toga da bih sačuvao istinu o tome kako su nam i na koji način četnici okupirali Grad, kako se sutra ne bi zaboravilo, kao i onih četrdesetak džamija koje su krasile nekada tu istu Banjaluku. Oni koji je već budu željeli, sigurno će naći načina da je nekako nabave i dodju do nje (šta sam vam rekao,ha?!, op. B.G.).
    Završavaš pripreme za drugu knjigu - dnevnik. S kojim datumom ona počinje, a s kojim završava?
    DIVIĆ: I druga je već završena a podnaslov joj je "Bosna u ratu". Počinje sa utorkom 07.04.1992, i završava sa utorkom 30.06. iste godine. Ova prva, koja je, vidim, sve koji su je pročitali oduševila, vjeruj mi, prava je "Vesela sveska" za ovu drugu, jer sada je već rat tu i maske su skinute. Mislim da će i ona imati nekih 360-370 stranica i sigurno je da će biti kudikamo bolja od te prve za kojom sad svi popizdiše a koja će, najvjerovatnije, veoma brzo biti ponovo štampana , ali na neki drugi način, ali o tome cemo ipak kada sve sredim i završim pregovore sa nekim veoma bitnim ljudima koji su, uvidjevši šta ja to imam, stali uz mene. Iza ove kronike, zapravo, sad treba da stane jedna prava i poznata izdavačka kuća i ja sam već na putu da to do jeseni realiziram.
    Kada se može očekivati njeno izdavanje te kako nju mogu nabaviti brojni potencijalni čitatelji koji je, znam to već, željno očekuju?
    DIVIĆ: Ma, cilj ove prve je ustvari bio samo da svojom pojavom ohrabri one koji vole Bosnu i kojima je ona na srcu. Al' šta da ti pričam? Ljudi iz Haga znaju da ja imam mač i sve sto su nam radili bit ce razotkriveno. Sjećaš li se, možda, one Radićeve poštapalice: "Ostalo je oka za svjedoka"! E, ja sam, vidiš, bio to oko. Big brother, ili šta li već, i ja ću ih prikazati upravo onakvim kakvi su bili i kakvi ustvari i jesu. Ali, prvo da sredim stvari sa ovim ljudima koji su pristali da budu uz mene, shvativši da je to što imam, kolosalan povijesni materijal i da to što sam ja uradio, nikada niko prije mene nije učinio. Pazi, u pitanju su profesori i doktori povijesti, a ne bilo tko! A kako će tu knjigu ljudi moći da nabave? Ne znam, no siguran sam mnogo lakše nego ovu prvu, pošto će biti štampana od poznatog i priznatog izdavača.
    Da li si razmišljao o pretplati za buduću knjigu, što bi Ti sigurno olakšalo posao oko pokrića troškova njenog štampanja?
    DIVIĆ: Nisam i ne pada mi ni na kraj pameti tako nešto.
    Nedavno si mi rekao da imaš materijala za osam knjiga. Na to sam Ti uzvratio, onako u šali, pitanjem: "Covječe, pa koliko Ti onda misliš živjeti"? Zaista, jesi li optimist da će se sav Tvoj vrijedni materijal, "težak" nekoliko hiljada stranica rukopisa, naći u koricama knjiga, što Ti ja, naravno, iz sveg srca, želim?
    DIVIĆ: Kada sam rekao osam knjiga, mislio sam na Dnevnik a ne na sve ono što sam tako uporno snimao i skupljao - sve emisije Big-radija recimo, vijesti, plakate, smrtovnice... Sjećaš li se, recimo, one pjesme koju je pjevao Opa o navodno ugroženim bebama, a koja počinje riječima: "Pogledajte nas u oči vi...", itd. Dakako, imam i sve te pjesme s kojima su nas izluđivali i samo one i svojevrstan Press-Kliping su teški još bar dvije debele knjižurine. A, hoću li to za života uraditi ja ili će to srediti nakon mene neko drugi, najmanje je bitno. Bitno je da to postoji i da je zaštićeno poput svetog grala i da će upravo radi toga naša djeca moći i sama njima da zapjevaju: "Pogledajte sad vi u oči nas".
    Šesnaest godina godina nisi vidio ono što danas zovu Banja Lukom i rekao si mi da ćeš u tome istrajavati. Šta je to puklo u Tebi?
    DIVIĆ: Ama baš ništa, Bedro, a i šta bi to moglo pući? Ja sam, jednostavno, u potpunosti svjestan činjenice da to nije više ona ista, naša Banjaluka i to ti je to. Upravo zato i ne mogu da shvatim tu raju koja jedva čeka ljeto pa da se sjuri u taj, navodno svoj grad i da u njemu spička ono što je godinu dana odvajao od usta, glumeći tamo nekakve hadžije i kurčeći se pred okupatorima koji, naravno, zadovoljno trljaju ruke i uzimaju im tu krvavo zarađenu lovu. I, gle čuda: sve je kao da uopšte ničega nije bilo. Manjače, Ambalažerke, Crvenog kombija ili, recimo, Malog logora više kao da se niko ne sjeća. Sad smo, eto, i nekakva dijaspora. Mi dijaspora a oni domaći! Da li bih, pitao si me za posljednjeg našeg telefonskog razgovora, posjetio Banjaluku i ja sam ti, dabome, odgovorio da ne bi, no poslije se sjetih da u jednom slučaju ipak bih. Sjecaš li se ti, Bedro, one borbe da se spasi Alemić kada ga je banda bila uhvatila i zatvorila u Stanicu milicije "Centar I", ne zeleći da prizna da je kod njih, da je zatvoren i krvavo pretučen? Pamtiš li to i kako smo preko Komarice i pokojnog Radića doslovno u posljednjem trenutku prisilili te uniformisane zvijeri da ga ne likvidiraju, što im je očito bio cilj? Mislim da su samo zaplašeni frkom koju smo im složili odustali od svog nauma i da su ga negdje, ako se ne varam, onako krvavog i premlaćenog izbacili u nekakav jarak ili tako nešto. Provjeriću to u Dnevniku. I pomisli, samo dan-dva iza onog razgovora s tobom i Sakibom Jakupovićem, otkrije meni moj Husein Hadžiahmetović da je upravo on, taj naš Alemić, sada imam Ferhadije (moj Dive, on je to već preko sedam godina!, op. B.G.). Onoj Ferhadiji zbog koje sam ja, nakon što ju je banda srušila, išao tebi u ulicu D. Koščice preko Zelenoga mosta kako ne bi gledao tu strašnu rupu u nebu na mjestu gdje je ona bila. Tada sam u očajanju napisao onu svoju pjesmu o njoj, koja je završavala ovako:
    SAD NA MJESTU GDJE JE BILA
    TEK U NEBU POPUT KRIKA
    RUPA STRSI DA PODSJETI
    TKO NA SVETOST RUKU DIŽE
    TAJ I SAMOM BOGU PRIJETI....
    E, vidiš, kada bi me osobno imam Alemić pozvao da dođem kada ta naša tuga bude ponovo onako lijepa kakva je bila, na njeno svečano otvaranje, sigurno bih došao (e, pa, sredićemo i to, jarane, op. B.G.), posjetio obiteljsku grobnicu i upalio posljednju svijeću svojima.
    U jednom ranijem intervju, na pitanje kako mu je u Malmeu, naš Amir Osmančević mi je rekao: "Kada nisam u svome gradu, svejedno mi je gdje sam". Kako se osjeća jedan Banjalučanin u Zadru, naprimjer?
    DIVIĆ: Ma, ja sam u Zadar dolazio i prije rata pošto su mi u Zadru živjela Frankina braća i taj grad mi se, već na prvi pogled, svidjeo. Imam u njemu ljudi s kojima se družim i par mjesta na koja odlazim i to ti je to. U suštini, ma gdje bili, mi smo ono što jesmo i to ćemo i ostati. Bosanci koji vole svoju domovinu i nose je u sebi. Meni Banjaluku nisu i nikada neće moći uzeti jer ona prava je, ipak, u tebi i u meni! Svakako to nije onaj bljestavi i kancerozni Dodikov zabran za kojim sline pik zibneri. Ja tamo, sem grobova naravno, priznajem još samo provokativno zeleni Vrbas!
    Imaš li neku specijalnu poruku za naše čitatelje, ili za potencijalne čitatelje Tvoje prve, te budućih knjiga?
    DIVIĆ: Pa, kada mi već pružaš tu mogućnost, iskoristit ću je da ih sve skupa pozdravim i da ih zamolim za par stvari. Prije svega, da nikada ne zaborave one riječi srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića u zgradi UN u sklopu rasprave upriličene povodom proglašenja neovisnosti Kosova. Tom prigodom Vuk je, samo da podsjetim, rekao i ovo: "Oni su mislili da će, rušeći naše grobove, bogomolje i spomenike kulture i proterujući naš narod sa njihovih vekovnih ognjišta izbrisati svaki trag o nama tamo, no prevarili su se. Svet to nikada neće dopustiti". Dakako, nije on to govorio o Bosni gdje su to oni radili nama, već o Kosovu gdje je to navodno činjeno njima. Našu domovinu je u skladu sa onom da Vuk dlaku mijenja a ćud nikada, on zaboravio, no vi to ne smijete zaboraviti. Dužnost vam je, zapravo, da nju i naš grad nosite u svojim srcima i da svoju ljubav prema njima prenesete na svoju djecu i unuke svoje. Svoje pak prijatelje, Muslimane, i one znane i neznane, podsjetio bih da su oni, uz sve ovo, još nešto dužni: dužni su, zapravo, da svakako nabave i prouče onu čuvenu Rezoluciju Muslimana Banjaluke koju su ovi 12.11.1941. godine uputili članovima Vlade NDH. U njoj, 60-tak ovih časnih ljudi - vaših predaka - traži od Pavelića i njegove zločinačke kamarile da se prestane sa zločinima prema hrišćanima, dakle pravoslavnom zivlju ili, po najnovijem, Srbima. Vaša djeca, naprosto, treba da budu upoznata s tim dokumentom kao, uostalom, i sa svim onim što potomci tih, za koje su se njihovi časni preci borili, učiniše njihovim roditeljima samo pedesetak godina nakon toga. I to, naravno, ne radi toga da bi vam vaša djeca, ne daj Bože, nekoga mrzila, već isključivo radi toga kako se to kroz što smo prošli nikada više ne bi ponovilo. Nitko od nas nema pravo da zaboravi šta je bilo!
    Uobičajen broj pitanja koje postavljam svojim sagovornicima jeste 15. Kod Tebe sam malo prečizio. Ali, i Ti si nešto posebno. Hvala za ovaj razgovor.
    DIVIĆ: Hvala i tebi, prijatelju moj. Pozdravi mi puno svoju princezu (wow, pazi sad ovo!, op. B.G.) Mirsadu, Dženana i Saida.
    RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
    Izvor: skibyusa.com


    ljutibosanci.com

  2. #2
    Avatar von BlackJack

    Registriert seit
    11.10.2009
    Beiträge
    65.408
    ich hasse sowas, eine Tonne Text reinkopieren aber nicht eine winzige Erklärung mit eigenen Worten worum es geht. Das verstößt bestimmt gegen Forumsregeln, zumindest in jedem normalen Forum

    DAS KANN DOCH JEDER!!

  3. #3
    Emir
    Zitat Zitat von BlackJack Beitrag anzeigen
    ich hasse sowas, eine Tonne Text reinkopieren aber nicht eine winzige Erklärung mit eigenen Worten worum es geht. Das verstößt bestimmt gegen Forumsregeln, zumindest in jedem normalen Forum

    DAS KANN DOCH JEDER!!

    chill, die Leute die das interessiert kommen per google hierher, die meisten user haben hier was anderes im Kopf...

    Hätte ich geschrieben "So wird BIH aufgeteilt" dann hätte der Text 3 mal so lange sein können und 90% hätten Ihn auswendig gelernt.

    Also wenn es dich interessiert bujrum und wenn nicht dann .....

  4. #4
    Avatar von DZEKO

    Registriert seit
    09.08.2009
    Beiträge
    55.011
    Übersetz mal kurz in drei Worten.

  5. #5
    Avatar von Hercegovac

    Registriert seit
    06.04.2008
    Beiträge
    15.011
    emir ist ein freak

  6. #6
    Avatar von kiko

    Registriert seit
    28.07.2008
    Beiträge
    10.647
    Zitat Zitat von DZEKO Beitrag anzeigen
    Übersetz mal kurz in drei Worten.
    ich glaube, emir wartet nur, dass ein anderer den Text für ihn liesst
    Damit dieser ihm dann eine Kurzfassung geben kann.

  7. #7
    Avatar von angelusGabriel

    Registriert seit
    30.09.2010
    Beiträge
    5.001
    übersetzung ?

  8. #8
    Avatar von Ivo2

    Registriert seit
    13.07.2004
    Beiträge
    19.005
    Zitat Zitat von angelusGabriel Beitrag anzeigen
    übersetzung ?
    Translation please
    Prevodi (molim gibt's net )

  9. #9
    chimpovic
    Zitat Zitat von Ivo2 Beitrag anzeigen
    Translation please
    Prevodi (molim gibt's net )

  10. #10
    chimpovic
    Emireeeeee!
    Der Durchschnitts-IQ eines BF-Users liegt bei 80.
    Würdest du ne Zusammenfassung machen.

Seite 1 von 4 1234 LetzteLetzte

Ähnliche Themen

  1. Antworten: 0
    Letzter Beitrag: 07.07.2010, 13:07
  2. Divic (Bosna i Hercegovina)
    Von BOS4N4C im Forum Balkan-Städte
    Antworten: 19
    Letzter Beitrag: 11.04.2010, 23:15
  3. Im Krieg hat niemand gewonnen
    Von Jehona_e_Rahovecit im Forum Politik
    Antworten: 28
    Letzter Beitrag: 04.04.2010, 17:14
  4. Niemand wollte es glauben
    Von jugo-jebe-dugo im Forum Geschichte und Kultur
    Antworten: 4
    Letzter Beitrag: 13.09.2005, 20:36
  5. Warum niemand in Albanien investieren will
    Von lupo-de-mare im Forum Wirtschaft
    Antworten: 2
    Letzter Beitrag: 28.08.2005, 11:28